Donekle se još u okvirima predsjedničkih ovlasti u javnim nastupima drže Vesna Pusić (najviše) i Ivo Josipović (daleko manje od Pusić) te dva desna kandidata s margine, Miroslav Tuđman i Josip Jurčević

Predsjednička utrka je i službeno počela, ali gotovo svi kandidati trče izvan staze, jer programi i poruke koje iznose sve su manje programi kandidata za predsjednika države, a sve više programi političara koji bi rado osvojili parlamentarnu većinu i zauzeli fotelju premijerke Jadranke Kosor.

Gospodarski programi, reforma pravosuđa i borba protiv korupcije, reforma radno-socijalnih odnosa, ovlasti policije, financijske policije i Porezne uprave te Državnog odvjetništva, besplatno obrazovanje..., sve su to pitanja o kojima odlučuju Sabor i Vlada, ali ne i predsjednik Republike.

Izvršnih ovlasti predsjednik države nad uređenjem te vrste temeljnih političkih i društvenih odnosa naprosto nema. Njemu smo Ustavom RH dodijelili brigu za vojsku, ovlastili smo ga da s Vladom sukreira vanjsku i sigurnosnu politiku, dali smo mu i mogućnost da dijeli ili uskraćuje pomilovanja, to jest da odlučuje je li netko koga je sustav spremio iza rešetaka ipak vrijedan života na slobodi. Predstavlja nas u zemlji i inozemstvu, a na načelnoj razini može se izjašnjavati o ukupnom stanju u državi jer se on brine za stabilnost sustava. I to je sve.

O pitanjima o kojima će uistinu sutra netko od njih odlučivati, međutim, naši se predsjednički kandidati gotovo uopće ne izjašnjavaju, iako dodijeljene im ovlasti nisu ni malene niti nevažne, jer zadiru, između ostalog, u samu srž temeljnih ljudskih prava.

Predsjednička utrka izvan okvira političkog sustava

Donekle se još u okvirima predsjedničkih ovlasti u javnim nastupima drže Vesna Pusić (najviše) i Ivo Josipović (daleko manje od Pusić) te dva desna kandidata s margine, Miroslav Tuđman i Josip Jurčević. Svi drugi sadržajno su izvan okvira budućih ovlasti za koje se bore, a pritom jedan od njih - Milan Bandić - zapravo i nema nikakvog programa (ili ga barem nismo imali priliku dosada čitati i čuti).

Nekoliko je razloga zašto je predsjednička utrka iskliznula izvan okvira uspostavljenog političkog sustava. Prvi je svakako činjenica da je dojam kako je stanje u Hrvatskoj toliko katastrofalno da kandidati smatraju kako je važno da se predstave kao 'spasitelji' iako im je savršeno jasno da oni to ne mogu biti.

Drugi je razlog to što je većina građana Hrvatske uvjerena da je predsjednik svemoćan jer je u kolektivnom pamćenju urezano sjećanje na carske ovlasti dr. Franje Tuđmana, a i napola razvlašteni nasljednik mu Stipe Mesić jako se populistički trudio neformalnim kanalima utjecati na opće stanje u državi i na pitanja u koja se uopće nije imao pravo miješati.

Ulazak u prostor koji je Milanović napustio

Treći je razlog činjenica da je Hrvatska izgubila ozbiljnu opoziciju pa se u ispražnjeni prostor, koji bi inače trebao zauzimati Zoran Milanović, uguravaju predsjednički kandidati. Oni zapravo i ne žele biti na mjestu Stipe Mesića nego Jadranke Kosor.

Poslušamo li što govore, jasno je da se većina uglavnom ne osvrće na Mesićevu politiku, mada trebaju osvojiti baš njegovu funkciju, nego im je temelj kritiziranje politike Jadranke Kosor i njezine vlade kao da je riječ o parlamentarnim, a ne o predsjedničkim izborima. Predsjednički kandidati grade svoju poziciju u odnosu na premijerkinu poziciju i na njezin račun pokušavaju osvojiti naše povjerenje.

I bilo bi to razumljivo kad bi se sadržajno odnosilo na dio izvršne politike na koji imaju izvršni utjecaj. Ovako možemo samo zaključiti da ćemo mnoge od njih (zasigurno Nadana Vidoševića i Milana Bandića, ako ne osvoje predsjedničku lentu) vidjeti i na sljedećim parlamentarnim izborima, ma kad oni bili. Predsjednička kampanja sjajan je poligon za jačanje političke pozicije, bez obzira na ishod utrke. Pogledajmo samo Vesnu Pusić, ona je, uz Vidoševića i Bandića, jedna od onih koji u svakom slučaju dobivaju kad se ima u vidu raspored snaga na općoj političkoj sceni.

Teror spektakla i niska politička kultura

Za građane Hrvatske i razvoj zemlje bilo bi sjajno kad bi se predsjednički kandidati vratili na stazu ili barem prestali trčkarati malo unutra, malo van (oni koji se još uvijek drže područja Ustavom dodijeljenih ovlasti), ali to se vjerojatno neće dogoditi.

Sve kad bi kandidati i htjeli da je drukčije, nizak stupanj demokratskog razvoja, teror spektakla i niska razina političke kulture na domaćoj medijskoj sceni prisiljavaju ih da igraju mimo pravila. Ovdje se do olimpijskog duha ne drži, važno je stići do cilja. Bez obzira na sredstva.