Prvak nizozemske ultradesnice je zloglasni Geert Wilders, bez čije se prešutne podrške ne može formirati ni državna vlada

Brojna istraživanja, ali i rezultati izbora, pokazuju kako je ove godine nastavljen uspon europske ekstremne desnice i ksenofobnih populista, koji u međuvremenu imaju predstavnike u desetak europskih parlamenata. Ideologija koja je norveškog terorista Andersa Breivika inspirirala na šokantni masakr nailazi na sve veću podršku u narodu, naročito među mladim muškarcima.

Ako bi se u jednoj kratkoj rečenici morao sažeti novi program europske ekstremne desnice, koja je u 20. stoljeću porodila fašizam i nacizam, onda bi ona glasila: 'Za sve su krivi Marx, ljevica, feministička teorija i muslimani.'

To je ujedno i sažetak manifesta norveškog terorista Andersa Behringa Breivika, koji je 22. srpnja počinio zastrašujući masakr nad mladeži norveških socijaldemokrata. Breivik je prethodno detonirao i bombe u središtu Osla, a sve je učinio kako bi skrenuo pažnju javnosti na eroziju starih europskih vrijednosti, što god one bile, i to od strane ljevičara, feministkinja i muslimana.

Dakle, sve ono što se proteklih desetak godina sve glasnije može čuti na europskoj ekstremnoj desnici, u Breivikovom slučaju spojeno je u jednoj osobi, doduše s metodama koje ipak nisu dio mainstreama tog političkog pokreta. Ali da to postaju, pokazalo je uznemirujuće otkriće iz Njemačke - europske države u kojoj je ekstremna desnica nesumnjivo najviše stigmatizirana u javnosti - o tzv. kebab ubojicama. Riječ je o maloj terorističkoj ćeliji njemačkih neonacista koji su tijekom nekoliko godina djelovanja, a uz pomoć mreže podržavatelja, ubili deset emigranata i jednu policajku.

Koliko god spomenuti zločini bili strašni, možda je još opasnije to što se danas Europa može pohvaliti s desetak parlamentarnih stranaka ekstremne desnice. Prije jednog desetljeća parlamentarnim statusom se najviše mogla hvaliti austrijska Slobodarska stranka (FPÖ), čiji se novi vođa Heinz-Christian Strache sada pokazuje sposobnijim od nekad neupitnog Jörga Haidera. Stranke srodne političke orijentacije sada imaju svoje zastupnike i u Finskoj, Švedskoj, Nizozemskoj, Norveškoj, Švicarskoj, Mađarskoj... U Velikoj Britaniji se pak profilira BNP (British National Party), koji sve bolje prolazi na lokalnim izborima, te English Defence League iliti Engleska obrambena liga, koja se antiimigrantskim i antiislamskim aktivizmom bavi na ulici.

U Švedskoj su prošle godine u parlament ušli Švedski demokrati, i to sa sloganom 'Zadržimo Švedsku švedskom!', te prijedlozima poput onog da se emigrantima plati napuštanje države, kako bi ju se 'očistilo' od nepoželjnih. U Finskoj je najveće iznenađenje travanjskih izbora bila stranka Pravi Finci, dobivši čak 19 posto glasova, i to na programu mržnje prema strancima, isticanju finskog nacionalizma i protivljenja Europskoj uniji, ali sve to u kombinaciji s lijevom ekonomskom politikom. Nacional-socijalizam, moglo bi se reći.

Prvak nizozemske ultradesnice je zloglasni Geert Wilders, bez čije se prešutne podrške ne može formirati ni državna vlada, dok je francusku Nacionalnu frontu preporodila Marine Le Pen, kćerka višedesetljetnog vođe stranke Jean-Marie Le Pena. Marine Le Pen se sada spominje i kao favoritkinja za ulazak u drugi krug predsjedničkih izbora, koji u Francuskoj slijede u 2012. godini.

Iako su sve to zabrinjavajuće činjenice koje se teško daju demantirati, pravi alarm u europskoj javnost odjeknuo je u studenome, kada je britanski think thank Demos objavio rezultate svoje opsežne studije o ekstremnoj desnici. Zaključak je glasio da su 'ekstremna desnica i populistički pokreti u usponu', a Demos se dosjetio i inovativne istraživačke strategije kako bi došao do relevantnih informacija. Istraživači Demosa su preko Facebooka uspjeli nagovoriti više od deset tisuća podržavatelja tvrde desnice da ispune anketu u kojoj su izrazili svoje političke stavove. Internet je, uostalom, postao savršena platforma za okupljanje, pa i povezivanje europske ekstremne desnice, a istraživanje Demosa je pokazalo da takvi pokreti podršku najviše regrutiraju među mladim, ne pretjerano obrazovanim muškarcima, koji su spremni i na direktnu akciju.

U razgovoru za tportal Mark Littler, autor Demosove studije uz Jamieja Bartletta i Jonathana Birdwella, ipak zaključuje da se zasad ne trebamo plašiti ponavljanja scenarija iz dvadesetih godina 20. stoljeća, kada su uspon doživjeli fašisti u Italiji i Hitler u Njemačkoj. 'Naša studija pokazuje da kulturološke brige, a ne ekonomske, stoje iza glavnih pokretača populističkih pokreta. Dakle, recesija ne bi trebala utjecati na porast njihove podrške. Nadalje, društveni, financijski i povijesni kontekst ove današnje recesije je značajno različit od Velike depresije, pa mi je teško vjerovati da će se naći politička skupina koja će tako uspješno kapitalizirati na sve većem javnom nezadovoljstvu. Nacisti se ne bi smjeli ponoviti. S druge strane, precizan odgovor na ovo pitanje ćemo svi vidjeti i doživjeti u sljedećih nekoliko godina', zaključio je Littler.