Iz ureda bivšeg hrvatskog predsjednika Stjepana Mesića poslali su nam njegov tekst povodom 20. godina neovisnosti Hrvatske. Tekst pod naslovom "20 godina hrvatske neovisnosti - Pogled unatrag, ali i unaprijed", koji je objavljen u Novom listu prenosimo u cijelosti:

Prije jednoga desetljeća, kao predsjednik Republike Hrvatske, održao sam govor u Hrvatskome Saboru na sjednici posvećenoj desetoj obljetnici hrvatske neovisnosti. Rekao sam tada, uz ostalo, kako i u svečarskim prigodama valja govoriti istinu i kako je svaki trenutak pogodan za to. I rekao sam istinu. Nekima se taj govor nije svidio. I danas, punih deset godina poslije toga, smatram kako nema trenutka koji ne bi bio prikladan za iznošenje istine. Možda se zato ni ove moje procjene što ih stavljam na papir na poticaj uredništva Novoga lista, i opet nekima neće svidjeti. No, ja ostajem pri uvjerenju kako istina ima apsolutnu prednost pred svim kratkoročnim kalkulacijama, pa će me stoga istina voditi i u ovim razmišljanjima.

Republika Hrvatska prošla je teške porođajne muke. Stupila je na međunarodnu političku scenu u trenucima raspada jugoslavenske federacije, do čega nije došlo zbog želje Slovenije i Hrvatske, da - temeljem Ustava iz godine 1974. - iz te federacije izađu, nego zbog neprihvatljive, agresivne politike tadašnjeg vodstva najveće republike, Srbije, i njezinoga čelnika Slobodana Miloševića. Koliko god se moglo činiti da su to notorne činjenice, mislim da ih uvijek iznova treba ponavljati, jer - slično onima koji prekrajaju povijest Drugoga svjetskog rata - i u ovome slučaju negdje u prikrajku, a ponegdje i posve javno, vrebaju neki koji bi htjeli pod krinkom objektivnog povijesnog pristupa proturiti lažnu sliku o prošlosti; o tome tko je počeo rat u kojemu se raspala bivša Jugoslavija, i zašto.

Rat je počeo Slobodan Milošević koji nije htio ni reformiranu federaciju, ni konfederaciju, nego vlast nad cijelom Jugoslavijom, a ako to već ne ide - onda u najmanju ruku veliku Srbiju, i to mijenjanjem granica, a pod cijenu rata koji je uključivao i ratni zločin, i genocid. To je istina.

Hrvatskoj nije preostalo drugo, nego da se brani - kako od pobune dijela vlastitih građana srpske nacionalnosti koje je poticao Milošević. pri čemu je i naša strana - ne treba bježati od činjenica - dolijevala ulje na vatru, tako i od pomoći toj pobuni izvana koja se bez imalo krzmanja može okarakterizirati kao agresija. Dio nacionalnoga teritorija što su ga pod svojom kontrolom držali pobunjenici vraćen je akcijama Bljesak i Oluja, a dio je pod nadzorom Ujedinjenih naroda nekoliko godina nakon toga mirno reintegriran. U ratu je zločina bilo na obje strane - pri čemu broj ubijenih, niti način ubijanja ne mijenja ama baš ništa na samoj činjenici da su zločini počinjeni. No, Domovinski rat kao takav bio je legalan i legitiman i na tome pojedinačni počinjeni zločini, kao ni njihovo procesuiranje, bilo u Haagu, bilo pred domaćim pravosuđem, također ništa ne mijenja. I to je istina.

U prvome desetljeću svojega postojanja Hrvatska je, osim što se morala braniti, prolazila i kroz prvu, svakako najtežu, fazu tranzicije. Prelazila je iz tržišno-planske privrede, kakvu je imala u Jugoslaviji, u sustav slobodnoga tržišta, što je uključivalo i potrebu provođenja privatizacije, odnosno utvrđivanja vlasnika nad onime što se do tada nazivalo društvenom imovinom. Tada su počinjene neke krupne i dalekosežne pogreške sa čijim učincima se borimo do dana današnjega. Kao prvo, po kratkome su postupku uništeni svi veliki gospodarski subjekti (tvornice, poljoprivredno-industrijski kombinati), bez obzira bili oni profitabilni, ili ne, jer - kako se govorilo - to su socijalistički mastodonti. Tada je, neću oklijevati da to kažem, slomljena kičma hrvatskoga gospodarstva - što je kasnije dovršeno rasprodajom ostatka ostataka onoga što je nešto vrijedilo (Pliva, INA). Financijski sektor, mislim na banke, prepušten je gotovo u cijelosti stranome faktoru, čime je Hrvatska praktično izgubila kontrolu nad svojim financijama. I, na kraju, ali ujedno i najvažnije, privatizacija je provedena dok je rat trajao, što znači da su iz nje isključeni svi koji su u tim danima branili Hrvatsku, a sam se proces odvijao u skladu s konceptom stvaranja 200 bogatih obitelji koje će biti pokretači gospodarskog napretka Hrvatske. Rezultat: stvaranje tajkunskog sloja, drastičan pad proizvodnje, gašenje niza tvornica i poduzeća, gubitak radnih mjesta, odljev kvalificirane radne snage i pretvaranje Hrvatske iz zemlje-izvoznice u zemlju-uvoznicu. I to je istina, gorka istina.

U prvome desetljeću svojega postojanja Hrvatska nije bila pravna država. Nikada se nisam bojao to reći, pa se ni sada ne bojim to ponoviti. Unutarnje uređenje bilo je, formalno, polupredsjednički sustav koji se u mnogim aspektima pretvarao u vlast jednoga čovjeka i njemu bliskih ljudi koji su postajali nedodirljivi. Kriminal i korupcija tada su se kapilarno počeli širiti tkivom našega društva. Zakoni su se primjenjivali selektivno, a spremnost na suočavanje sa činjenicom da je u ratu bilo zločina i na našoj strani gotovo da i nije postojala (govorim, naravno, o Državi). S druge strane, nevladine organizacije, mada pod stalnim pritiskom i sotonizirane kao strani plaćenici, to su jedine imale hrabrosti reći. Normalizacija prilika u regiji bila je fraza iza koje nije bilo sadržaja, a teritorijalne pretenzije prema susjednoj Bosni i Hercegovini (međunarodno priznatoj državi!) jedva da su se sakrivale. Ovo potonje bilo je u mojemu slučaju kap koja je prelila čašu i navela me da raskrstim s vladajućom Hrvatskom demokratskom zajednicom. Svakako, niti mogu, niti smijem zaboraviti i otvoreno i besramno koketiranje s ustaštvom, mijenjanje imena ulica i uklanjanje (u mnogo slučajeva uništavanje) spomen obilježja što su podsjećala na antifašiste, odnosno žrtve fašizma; kao ni ignoriranje ljudskih, posebno manjinskih prava. Sve to u zbroju dovelo je Hrvatsku u neproglašenu, ali stvarno postojeću međunarodnu izolaciju. Nisam stoga prije deset godina u Saboru bez razloga rekao kako je Hrvatska u prvome desetljeću svojega postojanja bila priznata, ali ne i prihvaćena. Jer, i to je istina. A o svemu tome govorim ne zato što mislim da moramo biti zarobljenici prošlosti, nego zato što sam duboko uvjeren da se budućnost ne može graditi, ako ne poznajemo prošlost.

Prijelom je došao nakon pobjede na parlamentarnim izborima koalicije na čelu sa socijaldemokratima Ivice Račana i nakon moje pobjede na predsjedničkim izborima. Od početka bilo mi je jasno kako je moj najpreči zadatak izvođenje Hrvatske iz izolacije i njezino pretvaranje u respektabilnog partnera na međunarodnoj sceni. Doduše, u svojim sam aktivnostima bio ograničen bitno smanjenim predsjedničkih ovlastima (za što sam se u načelu i ja zauzimao), ali još više nesložnošću koalicijskih partnera. Premijer Račan često je htio, ali još češće nije mogao. A ponekada se i sustezao. U takvim prilikama obraćao sam se javnosti, kao najpouzdanijem savezniku, polazeći od toga da su me izravno birali građani Republike Hrvatske i vjerujući u tvrdnju kako se narod ponaša kao kolektivni intelektualac. I stvari su se počele mijenjati. Sporo, ali - ipak. Demokracija je prestala biti samo riječ, vraćali smo povjerenje prema Hrvatskoj, doveli smo do toga da su u nama počeli gledati poželjnog, ali i pouzdanog partnera (što, doduše, nikada nismo znali iskoristiti na pravi način), regionalnu suradnju inaugurirali smo kao bitnu sastavnicu hrvatske vanjske politike i - a to mnogi vole zaboravljati, kada na primjer tvrde kako je hrvatski put prema EU počeo s njezinim osamostaljenjem - počeli smo parolu o pripadnost Evropi pretvarati u sadržajnu politiku. Zagrebačkim summitom Evropske unije godine 2000. počeo je naš stvarni put prema članstvu u EU i na tome summitu prihvaćena je moja ideja da se u Uniju ulazi po načelu regate, a ne konvoja. Dakle, da prvi uđe onaj koji je prvi ostvario standarde i zadovoljio kriterije, a ne da se čeka posljednjega da to napravi, pa da uđe cijela skupina zemalja. Zato će i Hrvatska ući sama - jer je to opravdala i zaslužila. Punih deset godina uporno sam ponavljao kako članstvu u EU za nas alternative nema, kako je vladavina prava nešto bez čega ne možemo naprijed i kako je priznavanje zločina i na našoj strani - bilo u Drugome svjetskom ratu, bilo u Domovinskom ratu - nezaobilazno, ako ozbiljno shvaćamo potrebu regionalne suradnje, ali i potrebu integriranja u evropsku i svjetsku zajednicu. I uvijek bih dodavao kako to isto očekujemo i od drugih.

Ne mogu a da ne spomenem i zauzimanje za jačanje gospodarskih veza sa svijetom, umjesto uskog i gotovo isključivog kratkovidnog koncentriranja na odnose s EU i SAD. Da sam na tome području imao ustavne, odnosno izvršne ovlasti, pa da je stanje takvo, kakvo je danas, morao bih reći kako nisam uspio. Ovako mogu samo reći da - usprkos svim mojim nastojanjima i naporima - Hrvatska tu nije ostvarila ono što je i mogla, ali i morala - jer bi daleko spremnija dočekala globalnu financijsku i gospodarsku krizu. Nije bilo sluha za želju Katara da kod nas gradi terminal za ukapljeni plin, što je bilo povezano s izgradnjom tankera za ukapljeni plin u našim brodogradilištima. Nije bilo sluha za projekt DružbAdria kojim smo, samo naplaćivanjem transporta energenata, mogli zaraditi poprilične novce. Nije bilo sluha za projekt Južni tok kojim smo mogli osigurati kako energente za naše potrebe, tako i opet naplatu za njihov transport. I vrlo često nije bilo sluha za obećavajuće investicije u gospodarstvo i turizam koje su bilo padale, bilo zapinjale na lokalnim nerazumijevanjima, ili pak interesima.

Ipak, usprkos svemu tome, a sve što sam rekao je istina, gledajući unatrag moramo konstatirati kako je Republika Hrvatska u dva desetljeća prevalila velik put, put koji nije završen. Zato nas ono u čemu smo uspjeli ne smije navesti na to da izgubimo iz vida ono na čemu i dalje moramo raditi.

Hrvatska mora očuvati poziciju prvaka u borbi za normaliziranje i stabiliziranje regije, ne podilazeći pri tome nikome i ne odstupajući od načela da je stabilna i mirna regija moguća samo uz puno međusobno uvažavanje, uz izostanak i najmanjih sumnji u postojanje teritorijalnih pretenzija prema bilo kojem susjedu i uz nezaobilazni uvjet suočavanja s istinom o prošlosti. Neugodne događaje u vlastitoj sredini koji nailaze na osudu u svijetu, ne smije se otpisivati kao beznačajne ili kao privatne manifestacije, nego im valja dati pravu kvalifikaciju, a njihove aktere sankcionirati. Takvo ponašanje, ponovo kažem, očekujemo i od drugih. Borba za pravnu državu i protiv korupcije i kriminala mora biti i ostati primarni zadatak, ne zato što to od nas očekuje Evropska unija, nego zbog nas i naše budućnosti, zbog toga da nam djeca ne odrastaju u zatrovanoj atmosferi.

Hrvatska je pred ulazom u Evropsku uniju. Svjesni smo problema koji potresaju Uniju. Ipak, članstvo u njoj za Hrvatsku je, baš kao i za sve zemlje regije, jedina perspektiva. No, kada uđemo, moramo ući svjesni toga da smo nova, ravnopravna članica, da imamo pravo, ali i dužnost prema našim građanima, da sukreiramo politiku cijele Unije, a ne da se zadovoljimo nekom regionalnom nišom. Onoliko koliko ćemo sami cijeniti sebe, toliko će nas i drugi cijeniti. Uvjerio sam se u to u godinama mojih predsjedničkih mandata.

I, napokon, moramo ne samo zadržati, nego i dodatno utvrditi svoje mjesto na svjetskoj sceni. Hrvatska jest mala zemlja, ali to ne znači da i njezini interesi i potrebe moraju biti mali. S dvadeset godina definitivno smo punoljetni. Pokažimo da to doista jesmo i da smo toga svjesni. To je ono što želim Republici Hrvatskoj, kojoj sam deset godina imao čast biti na čelu, na njezin dvadeseti rođendan.

.