Kukuriku koalicija će, ako se politička utakmica nastavi igrati po pravilima, a ne pretvori u uličnu revoluciju (a neće), voditi ovu zemlju najmanje do pred kraj 2015. godine

Hrvatska pred izbore u prosincu 2015. godine bit će politički prilično uzavrelo mjesto, a rezultati će se iščekivati sa skoro onolikom neizvjesnošću s kojom se preživljavalo posljednjih pet minuta čuvene nogometne utakmice s Brazilom iz 2014. godine, piše Novi list

Neke stvari se jednostavno ne mogu dogoditi. Koliko god ih zazivali i priželjkivali, meditirali, molili, planirali i radili na njima - neće se dogoditi. Jedna od njih su izvanredni izbori, koji bi se imali održati usporedo sa europskima u svibnju naredne godine. Ova vruća želja Tomislava Karamarka izražena prigodno, u predblagdansko vrijeme, međutim, neće naći Djeda Mraza koji bi je mogao isporučiti šefu oporbe pod bor. Neće se dogoditi.

Većina vladajuće koalicije je jednostavno prevelika i prečvrsta da bi je bilo kakav oporbeni rad, drmusanje i zanovijetanje moglo imalo ozbiljnije načeti. Danas, na rubu 2014. godine, može se s potpunom sigurnošću prognozirati sljedeće: Kukuriku koalicija će, ako se politička utakmica nastavi igrati po pravilima, a ne pretvori u uličnu revoluciju (a neće), voditi ovu zemlju najmanje do pred kraj 2015. godine.

Izvjesna 2009. onoliko koliko je neizvjesna 2013.

Malo je, naravno, teže iz ove tmurne i još uvijek recesijske 2013. godine vidjeti kako će politička kocka pasti za 700-injak dana. Dvije godine prije posljednjih izbora, 2009., dok se javnost još nije oporavila od bijega Ive Sanadera, a isti kovao planove o povratku na čelo stranke, bilo je prilično izvjesno da uzdrmani HDZ srlja u poraz. Sve što se nakon toga dogodilo na spektakularan je način taj poraz dodatno potvrdilo: od korupcijskih istraga i uhićenja do gospodarskog lutanja Vlade koju je vodila Jadranka Kosor.

Ovog puta, obzirom da je recesija i dalje način života u maloj zemlji (samo) za veliki odmor, za očekivati bi bilo da oporavljena desnica već pomalo dijeli ministarske kabinete. Štoviše, neki od visokih dužnosnika sadašnje vlasti će rezignirano (i neslužbeno) kazati kako bi, da je u HDZ-u na vlasti »normalnija ekipa«, ta stranka anketno bila već na tridesetak posto.

HDZ se, međutim, i dalje vrti na deset postotnih bodova manje, a SDP je i dalje (anketno) najjača stranka u zemlji, bez obzira što je, primjerice broj nezaposlenih u studenom ove godine bio za 55 tisuća veći od onog iz posljednjeg studenog u kojem je Hrvatsku vodio HDZ i što postotak promjene BDP-a bez prestanka kao da živi u »vječitoj zimi«. Dakle, minusu.

No, bez obzira na manjkavosti HDZ-a, prije svega suđenju stranci koje i dalje traje i predsjednikovom gubljenju u meandrima 1945. godine, ukoliko gospodarstvo ne počne konačno disati, Milanović neće osvojiti drugi mandat. Vrag je samo u tome što prognoze pokazuju suprotno, dakle, da će i BDP ponešto rasti u naredne dvije godine i da će nezaposlenost ponešto padati.

I eto nas tako u neizvjesnoj jeseni 2015. godine. Kad smo već otputovali tako daleko, valja notirati da je u međuvremenu narod uglavnom zaboravio veliki uspjeh hrvatske nogometne reprezentacije na Svjetskom prvenstvu u Brazilu (a koliki je taj uspjeh slobodno možete početi pratiti za točno 166 dana od objave ovog teksta u novinama) i da je neizvjesna politička utakmica koja slijedi glavna tema u Hrvatskoj. Dva velika koalicijska bloka idu jedan na drugog i mada postoji i nekoliko stranaka i grupacija koje tvrde da su baš oni »treći put« nužan za spas zemlje, cijela priča se ipak svodi na jednu jedinu dilemu: Milanović ili Karamarko.

Okupljanje za Hrvatsku

Ideološke teme i dalje su arsenal kojim bivši ministar unutarnjih poslova kod Ive Sanadera i Jadranke Kosor mlati po »crvenima«. Unatoč činjenici da ni u naznaci ne postoji politička snaga koja bi obnavljala i »k« od komunizma, ili »J« od Jugoslavije, a pogotovo to nije SDP po kojem trešte kritike s ljev(ij)e strane političkog spektra da su izdali radnike i »prodali« autoceste, Karamarko i dalje inzistira na »jugofiliji« i usporedbama s Josipom Brozom Titom, za kojeg veli da je »idol« SDP-u. Njegova koalicija, ne baš inventivno nazvana »Okupljanje za Hrvatsku«, u kojoj je devet stranaka, od najjačeg HDZ-a do ultradesnih minijaturnih stranaka poput Hrvatske demokršćanske stranke ili »čistih« pravaša, na izbore nastupa s motom o ponovnoj »kroatizaciji« Hrvatske, spasu duha nacije od svjetovnih udara na školstvo i obitelj, te »retuđmanizaciji« politike. Suptilna i ne baš suptilna podrška Crkve se podrazumijeva, dok su nekad glasne udruge koje su referendumima drmale Milanovićevu Vladu sad ili utihnule ili su se uklopile u Karamarkovo »Okupljanje«.

Gospodarske kritike na račun Vlade i dalje govore o »spaljenoj« i »rasprodanoj« zemlji. Iako Hrvatska već dvije godine zaredom ima pozitivnu stopu rasta BDP-a, gospodarstvo još nije došlo na razinu s kraja 2011. godine. Nezaposlenih je također nešto više nego u studenom te godine i, makar su trendovi i predviđanja pozitivni i očekuje se da u mandatu naredne Vlade Hrvatska nadoknadi i cijeli pad od krize koja je počela daleke 2008. godine, HDZ-ova koalicija maše s podacima o tome kako je bilo kad su »oni« bili na vlasti, a kako je sad. Priče o »poreznoj agresiji« koje su obilježile HDZ-ovu kritiku vlasti u prvoj polovici mandata utihnule su pod pritiskom stranih konzultanata koje je stranka uzela za kampanju, jer sve ankete pokazuju da je upravo Slavko Linić uvjerljivo najpopularniji ministar Milanovićeve Vlade. Stoga HDZ-ovi udari uglavnom ciljaju ministra poljoprivrede Jakovinu, ministra gospodarstva Vrdoljaka i ministra zdravstva Rajka Ostojića kojeg optužuju za gubitak radnih mjesta u nezdravstvenim djelatnostima u zdravstvu. Nekad omiljena meta Željko Jovanović se ipak manje napada otkad je iz hrvatskog nogometa istjeran Zdravko Mamić.

Kampanja, ali unutarstranačka

Vlast najavljuje da nastavlja »dobar« posao koji su napravili u četiri godine prvog mandata, što, osim desnih, izluđuje i lijeve komentatore koji ukazuju na Milanovićevu sve izraženiju alergiju prema kritici i korporatizaciju hrvatske ekonomije. U SDP-u je već očvrsnula fronta onih koji su spremni za kampanju, ali unutarstranačku, jer se procjenjuje da su Milanovićeve šanse da ostane na čelu SDP-a u slučaju izbornog poraza minorne. Štoviše, pretpostavlja se da se u tom slučaju Milanović možda ne bi ni kandidirao za predsjednika stranke.

Kao poseban politički trofej premijer ističe žestoku debatu o nejednakom tretmanu članica Europske Unije koju je pokrenuo upravo on potaknut problemima koje je imao pri izmjeni tzv. lex Perkovića nekoliko dana pred ulazak Hrvatske u EU. Analitičari ipak procjenjuju da na osnovu te priče, udaljene od stvarnih života ljudi u Hrvatskoj teško može računati na iole značajniji broj glasova.

Uglavnom, Hrvatska pred izbore u prosincu 2015. godine bit će politički prilično uzavrelo mjesto, a rezultati će se iščekivati sa skoro onolikom neizvjesnošću s kojom se preživljavalo posljednjih pet minuta čuvene nogometne utakmice s Brazilom iz 2014. godine...

Novi list