Državna blagajna, nije to nikakva tajna, je poput švicarskog sira, puna rupa, a malo načina kako i na koji način se one mogu pokrpati, piše Narodni list

Najava iz Vlade kako će se dobit iz svih državnih poduzeća u ovoj godini potrošiti na saniranje stanja u državnoj blagajni govori o ekonomskoj logici naših političara. Netko bi drugi dobit investirao u nove projekte i zapošljavanje barem koje stotine nezaposlenih i tako bi se malo popunile rupe koje su odavno postale prevelike da bi ih se zakrpalo povećanjem poreza.

Nova lica politike

Kako na državnoj tako i na lokalnoj razini, većini je načelnika, gradonačelnika i župana štednja i ekonomiziranje s troškovima nešto što bi se moglo svrstati u rubriku nemoguća misija.

Lani održani lokalni izbori pokazali su, barem se tako čini, da nekima štednja ipak nije nepoznat pojam. Naime, suočeni s velikim minusima u blagajni, krenuli su najprije štedjeti na svojim plaćama i nazovi materijalnim pravima koje u lokalnoj samoupravi imaju zaposleni službenici.

Nezavisni, ali i stranački čelnici od Metkovića do Čakovca srezali su plaće i ostale troškove kako bi vratili tuđe dugove ili jednostavno se prilagodili trenutnom financijsko stanju u kojemu njihovi prihodi ne pokrivaju rashode. Kada je na čelo Grada Metkovića došao mladi psihijatar dr. Božo Petrov koji je s nezavisnom listom osvojio većinu mandata u Gradskom vijeću, javnost je bila skeptična kako jedna politički anonimna skupina suočena s više od 17 milijuna minusa u blagajni može vratiti iti jednu kunu.

Pola godina rada nove gradske uprave rezultirao je opipljivim rezultatima, smanjenjem duga za trećinu. Kako bi se smanjio dug među kojima su bile i neisplaćene plaće korisnicima gradskog proračuna, zaposleni u Gradu svoje su plaće smanjili na minimalne, dok su dogradonačelnici volonteri, a gradonačelnik dobiva tek 3.600 kuna. Proračun Grada Metkovića iznosi 17 milijuna kuna, pa je za nagomilane dugove u vrijeme gradonačelnika Stipe Gabrića Jambe, nova garnitura koja vodi grad pribjegla jedinom mogućem receptu, rezanju troškova, i to najprije onih koji se odnose na plaće. Nakon pola godine štednje, Petrov je najavio kako će se plaće postepeno povećati, ali one nikako neće biti u rangu nekadašnjih.

Drugi primjer koji je mnoge iznenadio je onaj gradonačelnika Omiša Ivana Kovačića, koji je početkom siječnja najavio kako prodaje službeni auto, a novac će iskoristiti za uređenje vrtića u selu Kučićima. Inače, i Omiš je imao starih dugova, pa je u pola godine on smanjen za 9,5 milijuna kuna.

U Sinju, gradu alkara i propale industrije, gdje se bilježi 2000 nezaposlenih, gradonačelnik Ivica Glavan odlučio je kako će ubuduće 10 posto njegove i plaće dogradonačelnika ići za socijalno ugrožene.

Primjera štedljivih političara na lokalnoj razini ima još, ali je činjenica kako se radi o novim licima na političkoj sceni Hrvatske, dok se rastrošnost i dalje veže uz one koji su općine, gradove ili županije vodili i ranije.

Populizam narodu

I dok se oni na lokalnoj razini trude vratiti dugove svojih prethodnika najprije rezanjem svojih plaća, političari koji sjede na Markovom trgu, u Vladi ili Saboru, o tome ne razmišljaju, jer kako je i pokazala rasprava koja se vodila u lipnju prošle godine, za njih je to populizam, što u prijevodu s grčkog podrazumijeva bliskost narodu.

Dok su oporbeni političari javno iskazivali potrebu smanjenja plaća državnim dužnosnicima, do čak 21 posto, vladajuća garnitura to smatra populizmom i podilaženjem javnosti. S jedne strane gospodarstvo opterećeno velikim fiskalnim i parafiskalnim davanjima bilježi stalni pad, a s druge država čiji dužnosnici ne prihvaćaju činjenicu da njihove plaće ovise o ovima prvima, rezultiralo je potonućem državne blagajne u kojoj jedino plivaju dobro potkoženi političari. Oni uz plaće, koje ne daju da se smanjuju imaju i sve ono o čemu prosječan građanin ove zemlje može samo sanjati. Sve je naravno po zakonu koji kaže kako pravo koje su sebi dali jedino mogu sami i oduzeti. Njima sigurno neće pasti na pamet da pored nekih svojih kolega u bogatoj i razvijenoj Europi smanje plaću i do 30 posto, jer za hrvatske političare to je populizam i jedini nazovi argument s kojim se bore za održavanje statusa kojega trenutno imaju. Narod koji je s druge strane ove priče o svemu može govoriti jedino na izborima.

Troše više nego što mogu, ali nema sankcija

Samo u prošloj godini na dnevnice, režije, stanarinu saborski zastupnici potrošili su 9 milijuna kuna. Za rad političkih stranaka u ovoj kao i u prošloj godini izdvojeno je 50 milijuna kuna.

Čak šest gradova - Garešnica, Ilok, Đurđevac, Zabok, Županja i Slatina - na plaće troše više od 40 posto vlastitih prihoda, dvostruko više nego što je zakonom dozvoljeno. Vlada ima 40 službenih vozila, od kojih se 17 koristi za potrebe prijevoza državnih dužnosnika prve i druge skupine. Na korištenje vozila s vozačem imaju potpredsjednici Vlade Vesna Pusić, Branko Grčić, Ranko Ostojić i Milanka Opačić. Svi oni imaju pravo na korištenje službenoga osobnog automobila s vozačem 24 sata dnevno. Još 22 vozila koriste se za potrebe prijevoza svih ostalih dužnosnika Sabora, Vlade i Vladinih ureda, kao i za potrebe prijevoza protokolarnih ceremonijala i delegacija. Za te je automobile prošle godine trošak za gorivo iznosio 1,5 milijuna kuna, nešto manje od milijun plaćeno je za održavanje, a 282 tisuće kuna za registraciju.

Zanimljivo, vlada Norveške ima 23, a vlada Finske 20 službenih automobila. Ministri i premijer imaju pravo na automobile za službene potrebe i za vožnju od posla do kuće, ali ne 24 sata dnevno. Štoviše, svaku bi vožnju izvan radnog vremena finski dužnosnici morali prijaviti u svojoj poreznoj kartici i to kao oporezivi prihod. To se pravilo odnosi na sve državne dužnosnike, od premijera do državnih tajnika i veleposlanika. Finski je BDP po glavi stanovnika u 2012. iznosio nešto više od 46 tisuća dolara, a norveški godinu prije više od 97 tisuća dolara. Hrvatski je nešto manji od 13 tisuća dolara po stanovniku, prema procjeni za 2012. godinu.

Narodni list