Šest godina krize u Europskoj uniji i velika nezaposlenost odrazit će se na rezultate izbora za Europski parlament u svibnju koje će po očekivanjima obilježiti jačanje stranaka na krajnoj desnici i krajnjoj ljevici.

Po zadnjim anketama, ‘protueuropski populisti', stranke krajnje desnice i krajnje ljevice, populisti, nacionalisti i euroskeptici, imat će gotovo četvrtinu zastupnika u novom sazivu Europskog parlamenta. Stranke centra (pučani, socijalisti, liberali), koje su do sada imale 72 posto zastupnika, past će na 65 posto, govore ankete.

To, međutim, ne znači da će krajnja ljevica i desnica biti nova politička snaga u EP-u jer stranke koje ih predstavljaju nisu srodne i jako su razjedinjene.

Krajnja desnica do sada je u Europskom parlamentu bila prilično podijeljena i imala je malu političku težinu, no sada bi mogla dobiti zamah ulaskom francuske Nacionalne fronte i nizozemske Slobodarske stranke, što bi tim strankama omogućilo veći utjecaj u raspravama i učinkovitije zastupanje njihovih interesa. Jedina desna euroskeptična politička skupina u Europskom parlamentu sada je Europa slobode i demokracije (EFD), koju čini deset stranaka predvođenih britanskim UKIP-om i talijanskom Sjevernom ligom.

Europski čelnici ne kriju zabrinutost zbog jačanja radikala, osobito s krajnje desnice, no ističu da će novi saziv Europskog parlamenta i dalje biti većinski proeuropski orijentiran, napominjući da se te radikalne stranke međusobno jako razlikuju i rijetko glasuju zajedno. Desni i lijevi centar morat će svejedno formirati "veliku koaliciju" kako bi osigurali većinu ili točnije, kako ističu europski zastupnici, češće raditi na "velikim kompromisima".

Populisti bodove skupljaju na tri glavne teme - protivljenju dominaciji Bruxellesa i imigrantima, bilo muslimanskim ili istočnoeuropskim, te lošem pristupu rješavanju gospodarske krize, koja je 26 milijuna ljudi ostavila bez posla, uključujući gotovo četvrtinu mladih. Ispitivanja pokazuju da 60 posto Europljana ne vjeruje u EU, dvostruko više nego 2007., prije izbijanja krize.

Kriza je produbila jaz između sjeverne i južne Europe, kao i podjele unutar samih država članica. Strah od bugarskih i rumunjskih radnika zamijenio je u populističkoj retorici u zapadnoj Europi famoznog "poljskog vodoinstalatera", Južnjaci krive Berlin za sve svoje probleme, a mnogi Sjevernjaci krive Bruxelles što su ih morali spašavati.

Pokreti poput grčke radikalno lijeve Syrize ili Neovisnih Grka i španjolski Indignadosi duguju svoju popularnost protivljenju politici štednje na kojoj inzistiraju njemačka kancelarka Angela Merkel i 'zloglasna trojka' (Europska komisija, Europska središnja banka, MMF).

Jačanje radikala

Francuska Nacionalna fronta (FN) osvojila je nedavno vlast u jedanaest francuskih gradova, mađarski Jobbik dobio je na nedavnim parlamentarnim izborima više od 20 posto glasova, a krajnje desne među vodeće su tri stranke u Austriji, Nizozemskoj i Finskoj.

FN je na prošlim europskim izborima osvojio samo 6,3 posto glasova, što mu je donijelo troje zastupnika u Europskom parlamentu. Sada, međutim, ima potporu 24 posto birača što mu moglo donijeti dvadesetak zastupnika od ukupno 72 francuska.

Nizozemska Slobodarska stranka (PVV) vodila je u anketama s potporom oko 17 posto glasača sve dok njezin predsjednik Geert Wilders sredinom ožujka nije izazvao skandal rasističkom izjavom da želi "manje Marokanaca" u zemlji. Stranka je u međuvremenu povratila izgubljenu potporu i po zadnjim je anketama s potporom od 15 posto dostigla ostale vodeće stranke u zemlji. To joj daje jednog eurozastupnika više, četiri umjesto sadašnja tri.

U Austriji, većina anketa Slobodarskoj stranci (FPOe) daje najmanje 20 posto glasova, dok se potpora dvjema vladajućim strankama kreće oko 23, 24 posto. Ne bi li ih pretekla, stranka se nedavno odrekla svojeg nositelja liste Andreasa Moelzera zbog njegovih rasističkih izjava i uspoređivanja Europske unije s Trećim Reichom. Trebala bi imati također četiri zastupnika.

Mađarski Jobbik (Pokret za bolju Mađarsku) na parlamentarnim je izborima početkom travnja dobio gotovo 21 posto glasova i treća je stranka u zemlji. U Europskom parlamentu imat će pet zastupnika.

Euroskeptična Danska narodna stranka (DPP) vodi u anketama s potporom 27 posto birača, dok socijaldemokrate podržava 23 posto, a liberale 21 posto birača. To im donosi četiri eurozastupnika.

U Finskoj, Stranka Finaca (nekoć Pravi Finci) na trećem je mjestu s potporom od 18 posto i trebala bi isto tako imati četiri eurozastupnika.

Krajnja desnica u Švedskoj, Švedski demokrati, ima potporu pet posto birača, što joj daje jednog zastupnika u Europskom parlamentu, kao i Slovačkoj narodnoj stranci (SNS), a populisti jačaju i u Bugarskoj, gdje bi jednog zastupnika mogla dobiti radikalna Ataka.

Najzloglasnija je grčka neonacistička Zlatna zora, koja je 2012. dobila 18 zastupnika u grčkom parlamentu, a povezuje ju se s ubojstvima i napadima na imigrante. Treća je najsnažnija stranka u zemlji i mogla bi ući u Europski parlament s dva zastupnika. Krajnje lijeva Syriza trebala bi ih s druge strane imati šest.

Francuska Nacionalna fronta i nizozemska Slobodarska stranka vjerojatno će uspjeti formirati novu političku skupinu u Europskom parlamentu. Za to im je potrebno 25 zastupnika iz najmanje sedam država članica. Potporu su im iskazali austrijski FPOe, belgijski Vlaams Belang, talijanska Sjeverna liga, Slovačka narodna stranka i Švedski demokrati. Time bi po zadnjim podacima PollWatcha imali 35 zastupnika.

No, osim Francuske, druge velike europske države, koje šalju najveći broj zastupnika u Europski parlament, nisu pogođene jačanjem krajnje desnice.

U Italiji ona je slaba, a u Španjolskoj i Poljskoj gotovo i ne postoji, kao ni u Velikoj Britaniji i Njemačkoj.

U Velikoj Britaniji protueuropski pokret predstavlja eurofobni UKIP (Stranka britanske neovisnosti) Nigela Faragea, koji se zauzima za izlazak iz EU-a, a koji je po anketama na drugom mjestu s 25 posto glasova, iza oporbenih laburista, što je osam posto više nego 2009., kada je dobio 9 zastupnika u EP-u. Sada bi ih mogao imati dvadesetak, od ukupno 73 britanska zastupnika. No UKIP mnogi ne smatraju pravom krajnje desnom strankom i jačanje njegove popularnosti pripisuju nezadovoljstvu birača tradicionalnim strankama i slabom odzivu na izbore. Znakovito je to što ta stranka nema nijednog zastupnika u donjem domu britanskog parlamenta.

Doista krajnje desna Britanska nacionalna stranka (BNP), koja je 2009. dobila šest posto glasova i jednog zastupnika u EP-u, postala je irelevantna zbog internih sukoba i financijskih problema.

U Njemačkoj krajnju desnicu predstavlja nova stranka Alternativa za Njemačku (AfD), dok je NPD (Nacionaldemokratska stranka Njemačke) rastrgan internim sukobima i na rubu stečaja.

Njemački ustavni sud u veljači je ukinuo izborni prag za izbore za Europske parlament pa bi tako u njega mogle ući razne male stranke. AfD podržava šest posto birača, što će mu donijeti šestero zastupnika, a NPD bi mogao dobiti jednog.

Talijanski populistički antiestablišmentski Pokret pet zvijezda Beppea Grilla trebao bi dobiti dvadeset eurozastupnika, dok je Sjeverna liga, regionalna krajnje desna stranka, nedavno zbog korupcijskih skandala izgubila kredibilitet pa će s devet zastupnika vjerojatno pasti na četiri.

Radikalno desnih zastupnika u ovom je sazivu bilo 47, a u idućem bi ih trebalo biti 78, što je deset posto saziva.

Europska krajnja ljevica postići će na ovim izborima također bolji rezultat. Politička skupina krajnje ljevice (Ujedinjena europska ljevica/Nordijska zelena ljevica - GUE/NGL) trebala bi imati 51 zastupnika, prema sadašnjih 35, što je oko sedam posto saziva.

Ako se njima pribroje svi zastupnici Europe, slobode i demokracije (EFD), njih 36, i tzv. 'neovisni' zastupnici (NI), koji ne pripadaju nijednoj političkoj skupini u Europskom parlamentu i većinom su s krajnje desnice i krajnje ljevice, a kojih bi po zadnjim procjenama trebalo biti 94, to čini 181 zastupnika od ukupno 751 ili 24 posto saziva.

To, međutim, ne znači da će oni biti nova politička snaga jer su, kako pokazuju i gore navedeni podaci, jako usitnjeni, razjedinjeni i ideološki jako različiti.

Je li krajnja desnica doista prijetnja?

Premda mnogi strahuju da bi krajnje desne stranke mogle blokirati rad Europskog parlamenta i čitave Europske unije, analitičari Zaklade Robert Schuman smatraju da njihov utjecaj ne treba preuveličavati.

Popularnost krajnje desnice na europskim izborima i njezina želja da se ujedini nisu novi. Krajnja desnica dobila je 1994. 7,7 posto glasova, deset godina poslije 8,1 posto, a 2009. 6,6 posto.

Euroskeptici na europskoj razini nisu, međutim, zbroj svojih stranaka. Međusobno se jako razlikuju i rijetko glasuju zajedno.

Krajnje desne stranke povezuje protivljenje Europskoj uniji i zauzimanje za zaštitu nacionalnog identiteta, no imaju različite korijene kao i ideološka stajališta, objašnjavaju Magali Balent i Corinne Deloy iz Zaklade Robert Schuman u analizi "Europski izbori 2014.: prema 'europskoj krajnjoj desnici'?".

Europsku uniju, posebice euro, obično smatraju glavnim krivcima za gospodarsku krizu. Često kritiziraju diktat najmoćnijih država članica, ponajprije Njemačke, i EU doživljavaju kao sredstvo za uništenje nacionalne države, zauzimajući se umjesto sadašnje organizacije za konfederaciju suverenih država.

Zaštita nacionalnog identiteta njihov je glavni politički cilj, što objašnjava njihovo protivljenje imigraciji, osobito iz trećih, muslimanskih zemalja, što je najviše izraženo na sjeveru Europe, dok se u istočnoj Europi glavnom prijetnjom smatraju Židovi i Romi.

S druge strane, razlikuju se po svojem podrijetlu. Neke su ostavština najradikalnije krajnje desnice i ideološki se nastavljaju na fašizam, poput Švedskih demokrata, francuske Nacionalne fronte, mađarskog Jobbika i Britanske nacionalne stranke.

Druge pripadaju modernijoj struji, fokusirane na porezna pitanja i imigraciju, poput belgijskog Vlaams Belanga, dok treće nisu potekle na krajnjoj nego na konzervativnoj ili liberalnoj desnici, poput Danske narodne stranke i nizozemske Slobodarske stranke (PVV).

U pogledu ideologije, neke krajnje desne stranke najviše pozornosti posvećuju pitanjima identiteta, osobito u Skandinaviji, a druge gospodarskim problemima, što vrijedi za stranke srednje i južne Europe.

Balent i Deloy povećanju broja zastupničkih mjesta krajnje desnice ne pridaju veću važnost.

"Veći broj zastupničkih mjesta (...) mogao bi potaknuti stranke krajnje desnice da se više uključe u rad parlamenta u Strasbourgu koji češće koriste kao pozornicu za izražavanje svojih stajališta i međusobno suprotstavljanje nego kao mjesto za rad i prijedloge", kažu.

Iako smatraju da njihov utjecaj na političku ravnotežu u novom sazivu Europskog parlamenta "ne treba preuveličavati", napominju da će pučani, socijalisti, liberali i Zeleni češće morati formirati velike koalicije kako bi osigurali većinu.

Zrinka Treščec