Cestarinu bi plaćali svi vozači, ali bi se zapravo po džepu "udarilo" samo vozače čiji automobili nisu registrirani u Njemačkoj

Njemačka bi za vožnju automobilima na svojim autocestama mogla uvesti naplatu cestarine, koja bi se trebala početi naplaćivati od 2016. godine. Cestarinu bi plaćali svi vozači, ali bi se zapravo po džepu "udarilo" samo vozače čiji automobili nisu registrirani u Njemačkoj.

Naime, vozačima automobila registriranim u Njemačkoj cestarina bi se "prebijala" s porezom na motorna vozila. Plaćalo bi se preko interneta ili na benzinskim postajama, i to najviše 130 eura godišnje, prema obujmu motora automobila i utjecaju na okoliš. Strani vozači bi mogli plaćati privremeno korištenje njemačkih autocesta, tako da bi za deset dana platili deset eura, dok bi za dva mjeseca dali 22 eura.

Predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker ozbiljno je shvatio njemačku najavu. Elzbieta Bienkowska, povjerenica zadužena za unutarnje tržište, i Violeta Bulc, povjerenica zadužena za promet, dobile su zadatak pažljivo pratiti njemačke korake, doznajemo u Europskoj komisiji.

Posebno će se pratiti hoće li se primijeniti princip nediskriminacije. Naime, uvjeti za sve građane EU-a moraju biti isti. Inače, u Europskoj komisiji pozitivno gledaju na princip "korisnik plaća". - prenosi Slobodna Dalmacija.

Njemačka priča
Jasno je da će se njemačka kancelarka Angela Merkel povući, kad je u pitanju naplata autocestarine, na crtu koju pred njom nacrta Europska komisija, te da je u priču o naplati autocesta ušla samo da bi izišla u susret svojim bavarskim partnerima iz Kršćansko-socijalne unije. Dakle, njemačka najava naplate autocesta i moguća diskriminacija građana drugih članica Unije u vezi s tim ipak nije ozbiljan politički izazov za Europsku uniju.

Britanska priča je, pak, nešto drugo. Koliko je poznato, britanski premijer David Cameron zabranio bi nastanjivanje u Velikoj Britaniji građanima EU-a iz drugih članica koje ne čeka posao. Oni koji nemaju novca za uzdržavanje bili bi vraćeni kući u roku od tri mjeseca. David Cameron poseže za najavom kršenja pravila Unije.

David Cameron je svjestan da se Jean-Claude Juncker ne može pred njim povući i dozvoliti ograničenje useljavanja građana drugih članica protivno pravilima Unije, jer to bi bio početak "razmontiranja" EU-a. No, to Cameronu trenutno nije najveća briga. On se bori za politički opstanak. Naime, za pola godine se u Velikoj Britaniji održavaju parlamentarni izbori.

Stoga se trudi sebi i svojim konzervativcima ponovno privući velik broj birača koji su se okrenuli zagovarateljima izlaska Velike Britanije iz EU-a - Nigelu Farageu i Stranci za neovisnost Ujedinjene Kraljevine. Zbog toga Cameronu i treba priča o novom pregovaranju o britanskoj poziciji u Uniji i nekakva demonstracija odlučnosti.

Međutim, neće mu biti lako postići veliki efekt među biračima. Sada se našao između čekića i nakovnja - njemačke kancelarke Angele Merkel i Nigela Faragea. Angela Merkel poručuje mu da je bolje da Velika Britanija napusti EU nego da krši pravila o slobodnom kretanju. S druge strane, Nigel Farage ustvari tvrdi da David Cameron blefira.

Treba naglasiti da ni sadašnja pravila Unije o slobodnom kretanju nisu fer. Naime, građanima novih članica Unije može se ograničiti zapošljavanje bez radne dozvole u starim članicama na najviše sedam godina. Hrvatskim građanima treba radna dozvola za rad u Austriji, Belgiji, Cipru, Francuskoj, Njemačkoj, Grčkoj, Italiji, Luksemburgu, Malti, Nizozemskoj, Sloveniji, Španjolskoj i Velikoj Britaniji. Hrvatska je za građane tih država uvela recipročne mjere i time je pokazala da više drži do sebe od većine članica koje su u Uniju ušle u prethodnom valu proširenja.

Dopuštena iznimka
Pravo da se uvede privremeno ograničenje na pristup građana novih članica Unije na tržišta rada starih članica dopuštena je iznimka koja je nepravedna i šteti interesima EU-a kao cjeline. Nepravedna je jer se, s jedne strane, dopušta ograničavanje pristupa radnika iz novih članica na tržišta rada starih članica, a s druge strane tvrtke iz starih članica Unije, koje su često konkurentnije, imaju pristup unutarnjem tržištu EU-a, pa tako i tržištu novih članica.

Štetna je jer se tako ograničava mobilnost radnika koja je u EU-u ionako na niskim granama, dijelom i zbog niza formalnih i neformalnih prepreka koje još uvijek postoje, a to nije dobro za razvoj Unije. Samo oko 14 milijuna građana EU-a živi u nekoj drugoj članici EU-a, a to je manje od tri posto stanovništva Unije.

Velike i bogate članice Unije na razne načine vrše pritisak da se pravila EU-a, koja im ionako idu u korist u odnosu na manje i siromašnije članice Unije, dodatno korigiraju u njihovu korist. Kad se gleda širi politički kontekst funkcioniranja EU-a, može se reći da velike i bogate članice Unije najavama poteza koji nisu u skladu s pravilima EU-a poduzimaju aktivnu obranu kako bi onemogućile manje i siromašnije članice Unije da se izbore za potpuno ravnopravan položaj svojih građana.