Otkako je kao debitant 1989. oduševio publiku i kritiku svojom crnohumornom indie dramom ''Sex, Lies, and Videotape'', Steven Soderbergh nas je naučio kako ne postoji žanr, pristup ili ideja kojoj će se oduprijeti, već će je bez oklijevanja čvrsto zgrabiti i od nje učiniti nešto posebno, snažno i publici pamtljivo.

Takav mu je pristup u bogatoj višedesetljetnoj karijeri donio mnogo razloga za slavljem, a da mu ni u ovim, za filmsku industriju stresnim, skupim i nepredvidljivim vremenima ne treba mnogo kako bi stvorio djelo za pamćenje, dokazuje i sa svojim niskobudžetnim psihološkim hororcem - ''Presence''!  

Četveročlana obitelj - majka Rebekah (L. Liu), otac Chris (C. Sullivan), kćer Chloe (C. Liang) i sin Tyler (E. Maday) seli se nakon tragedije u predgrađe, u novu kuću.

Mirniji kraj će pomoći Tyleru u koncentraciji za nadolazeća plivačka natjecanja, a Chloe bi se trebala oporaviti od traume nastale smrću njezine najbolje prijateljice. Tako barem misli Rebekah, žena koja donosi glavne odluke u obitelji premda joj strpljiv i podržavajući suprug Chris zamjera što svoju ljubav i energiju ponajprije posvećuje sinu dok joj kćerka prolazi kroz težak period. Chloe ubrzo počne u kući osjećati nekakvu prisutnost, kao da je netko promatra. Stvari postaju još strašnije kad joj nešto počne razmještati stvari, a nakon žučne rasprave i demolirati Tylerovu sobu…  

Tematika ukletih i/ili opsjednutih kuća, duhova i nadnaravnih pojava postoji unutar horor žanra još od samih njegovih začetaka, no i uz sve ''Amytville''. ''Poltergeiste'', ''Changelinge'', ''Conjuringe'', ''Šesta čula'' ili ''Paranormalne aktivnosti'', postoji još dovoljno krvi u ovom idejno presušenom truplu.

Soderbergh je naime i sam u posjedu kuće u kojoj, po njegovim navodima, postoji nekakvo 'prisustvo'. Osobno nije svjedočio nekim posebnim manifestacijama, ali je jednu navodno doživjela njihova dadilja. Kad se nakon tog događaja krenuo malo raspitivati o povijesti kuće, doznao je kojekakve oprečne informacije od kojih je najuznemirujuća bila ona o starijoj ženi koju je tamo ubila njezina kćer. I dok bi svatko normalan nakon tih saznanja 'dao petama vjetra', Soderbergh je kao sin parapsihologa navikao na svakojake neobične priče te je u njoj nastavio mirno živjeti, ali su mu misli ipak okupirale neke druge teme.

Ako je tu riječ o duhu, kako se isti 'osjeća' u tom polusvijetu u kojem obitava i koji ga je prikovao za jedno mjesto, u ovom slučaju kuću?

Kako će reagirati kad taj 'limb' iznenada nastane neki nepoznati ljudi sa svojim različitim osobnostima i problemima?

Takve misli i ideje Soderbergh je pretočio na papir, razradio određene skice i na uvid ih poslao iskusnom holivudskom scenaristu i povremenom suradniku (op.a. ''Kimi'') - Davidu Koeppu. Kad mu je ovaj rekao da iz njegovih ideja može složiti korektan scenarij, krenulo se u realizaciju. 

Sa skromnih dva milijuna (!) dolara budžeta, digitalnom kamerom kojom je, usput rečeno, sam rukovao (potpisao se pod pseudonimom Peter Andrews) i malim, ali pomno odabranim glumačkim ansamblom (najzvučnije ime je Lucy Liu), Soderbergh je po tko zna koji put pokazao da za dobar film nije nužno potrebna moćna i skupa holivudska mašinerija već dobra ideja i redateljsko umijeće.

Da ovo filmsko iskustvo svijeta duhova i ljudi koji im se nalaze na putu ne bi nalikovalo na desetke sličnih, Soderbergh je odlučio 'začiniti' jednim starim horor trikom kakav smo mogli gledati u kultnim naslovima poput ''Manijaka'' Williama Lustiga.

Ne znate o čemu pričam?

Dozvolite mi da vas prosvijetlim. Naš dragi Soderbergh se dosjetio da glavni akter ovog filma bude sam duh i da događaje promatramo iz njegove osobne perspektive iliti američki rečeno kroz njihov POV (Point Of View).

U prijevodu, sve čemu svjedočimo u ovom filmu, gledamo iz perspektive duha. S tehničkog aspekta, duha tumači kamera, a njom, kako sam već spomenuo, barata sam Soderbergh.  

Naš nijemi i nevidljivi promatrač kroz nekih sat i dvadeset minuta prati četveročlanu obitelj, njihove rasprave, svađe i intimne trenutke, ali prvenstveno ih provodi s Chloe, djevojkom koja proživljava neke uistinu teške životne momente.

S lagano 'klizećom i mekanom kamerom', naš 'duh' lebdi prostorijama kuće i promatra obitelj koja se raspada. Mi kao gledatelji nafilani osjećajima anksioznosti i nemoći strpljivo iščekujemo nekakav zastrašujući klimaks, ali Soderbergh i Koepp su se pobrinuli da nas i tu 'plesne' neočekivani obrat. E sad, nekom će cijela ova ideja leći na plodno tlo, drugima, koji su primarno očekivali isfurane 'jump scare' prizore, krvoproliće i ostale žanrovske 'gadarije', gledanje filma će biti zamorno i krajnje neugodno.

Dok sam sjedio u toj malenoj dvorani okružen s čašicom primitivaca, svojski sam se trudio isključiti od lavine njihovih nezrelih dobacivanja, smijuljenja i pipkanja po mobitelima, a zahvaljujući Soderberghu, preživio sam i to gledateljsko mrcvarenje.

Osobno nisam doživio nekakvu klasičnu horor ekstazu jer sam se za života nagledao stotina, ako ne i tisuća, strašnijih filmova, no to ne znači da vas neće snažnije zveknuti.

Meni su u konačnici najviše svidjela lakoća s kojom nas Soderbergh vodi kroz film, razdor njegove nuklearne obitelji i posljedice, a to je i mnogo više negoli sam inicijalno očekivao. 

OCJENA: 4/5