Prije dugih šest (i kusur) godina, mogli ste posvjedočiti ostvarenju koje je potvrdilo kako Finci svoj smisao za humor ne polažu isključivo u uvrnutog Kaurismäkija. Svjetlo dana je te 2018. naime ugledala urnebesna 'road trip' glazbena komedija ''Heavy Trip'' dvojca Juuso Laatio/Jukka Vidgren.

Humor crnji od šporkog ispod noktiju ili duše kakvog političara, učinili su taj mali film pravim kult klasikom kojem su se mnogi opetovano rado vraćali po nužnu porciju smijeha. Nedavno se 'na majci svih mreža' konačno pojavio i njegov dugoiščekivani nastavak. Jel' se čekanje isplatilo?

Nakon što su prekršili sve žive i nežive zemaljske zakone, članovi finskog metal banda 'Impaled Rektum' – pjevač Turo (J. Holopainen), basist Xytrax (M. Ovaska), gitarist Lotvonen (S. Jaskio) i bubnjar Oula (C. Ohanwe) odslužuju posljednje mjesece svoje kazne u izoliranom norveškom zatvoru kojeg vodi blagi upravitelj Petterssen.

Heavier Trip (2024)

Režija: Juuso Laatio,Jukka Vidgren

Uloge: Johannes Holopainen, Max Ovaska, Samuli Jaskio, Chike Ohanwe, Anatole Taubman, Helén Vikstvedt, David Bredin, Mats Eldøen, Sinikka Mokkila…

Žanr: Komedija, glazbeni

Trajanje: 96 min.

I dok je Petterssen prvenstveno okupiran pozitivnim rejtingom njegova zatvora na PrisonAdvisoru (!), ustanovom zapravo zapovijeda bivša vojnikinja, sadistička čuvarica Dokken (H. Vikstvedt), koja dečkima strogo zabranjuje sviranje metal glazbe.  

Kad su i pomislili kako je Dokken njihov najveći problem, prava drama se odvila u Finskoj u domu Lotvonenovih nakon što tata Pekka doživi srčani udar kad dozna da mora bankama platiti 30.000 duga eura inače će njegovu klaonicu i farmu sravnati buldožeri.

Spas za dečke i farmu se manifestira kroz dijaboličnu figuru glazbenog producenta Fista (A. Taubman) koji im zahvaljujući novostečenoj reputaciji najopasnijeg banda na svijetu ponudi 50.000 eura za nastup na znamenitom metal festivalu u Wackenu. Xytrax se odupre toj ponudi smatrajući kako bi se 'prodali' ako je prihvate, no dočim shvate kako je to jedini način da Lotvonene spase od dugova, dečki insceniraju nerede te pobjegnu iz zatvora…

Ili...tako nekako. Sama radnja je ionako apsurdna i krajnje isfurana, no najviše me razočarala činjenica kako mi film baš niti jednog trenutka nije uspio izvući smijeh na usta što nikako nije dobar znak kad su komedije u pitanju. Nakon prvog nastavka, ovaj je ostavio onaj neugodan okus u ustima, okus razočarenja.

Juuso Laatio i Jukka Vidgren su scenarij ponovno gradili oko ideje kako je sama glazba bitnija od slave i novca i kako se pravi prijatelji spoznaju u najtežim trenucima. Naravno, divna je ta ideja ako imate 13 -14 godina i još uvijek otkrivate životne mudrosti i moralne vertikale, ali kad za sobom imate 'pozamašnu kilometražu', onda ona postaje naivna i benigna, a to se onda gadno sudara s onim, u uvodu spomenutim crnim humorom. 

Od crnog je ovdje ostao možda samo c. Ima tu doduše pojedinih prizora koji pokušavaju izazvati histeričan smijeh (rupa u glavi uzrokovana pucnjavom, gađanje urnom u kojoj se nalazi pepeo slavnog pjevača Ronnieja Jamesa Dia ili vječno zapaljena gitara Jimija Hendrixa), no u konačnici su izvukli najobičnije smijuljenje.

Ne pomaže u cijeloj priči ni autorsko naginjanje međunarodnoj publici (putovanje po Europi, Wacken i pojavljivanja mainstream bendova poput japanske senzacije 'Baby Metal') zbog čega se dobrim dijelom priča engleskim koji kod mnogih aktera zvuči neprirodno i ukočeno, ali ponavljam, prvenstveno kronično nedostaje onog sastojka koji je prvi nastavak učinio senzacijom – pravi žestoki crni humor.

Glumci su manje-više jednako blesavi, režija pomalo nekontrolirana i neujednačena, glazbena selekcija je i dalje na zavidnoj razini, scenarij jaaako slabašan i nategnut. U kratkim crticama, ''Heavier Trip'' je jedan od onih nastavaka koji se snimio na silu i koji pokušava ostvariti kakav-takav uspjeh na lovorikama izvornika, ali da se moglo bez njega, barem u ovakvom izdanju, svakako jest.

Preporuka ako baš ne znate što sa sobom nekih sat i pol. Iskreno, radije još jednom pogledajte prethodnika koji vas sigurno neće razočarati. Zbog određenih uspjelih detalja i posveta samom pravcu glazbe (npr. čuvarica Dokken nosi ime istoimenog američkog metal benda iz 80-ih.), ocjenu ću u konačnici i malčice 'napumpati'.

OCJENA: 3/5