I dok su se protekle godine diljem globusa svi naguravali u nepreglednim redovima pred kinoblagajnama kako bi svjedočili 'Barbenheimer' fenomenu, naši pak susjedi Talijani su apsolutno poludjeli za 'domaćicom' naslova ''C'è ancora domani'' (po naški, ''Uvijek postoji sutra'').

Zašto ih je redateljski debi njihove proslavljene glumačke dive Paole Cortellesi, bacio na koljena, pokušat ću vam elaborirati nakon nekoliko riječi o samoj radnji.

Mjesto radnje - poratni Rim. Delia (P. Cortollesi) je marljiva sredovječna kućanica i majka troje djece koja uz bezbrojne kućne poslove obavlja i nekolicinu honorarnih sve kako bi obitelji uspjela osigurati egzistenciju, a ona je iznimno teška jer glava kuće, ratni veteran Ivano (V.  Mastandrea), ne zarađuje dovoljno.

Ne bi se u tim teškim vremenima takva situacija i nazvati užasnom da Ivano svoju suprugu redovito ne 'časti' ponižavajućim uvredama, pljuskama, a ponekad i šakama.

C'è ancora domani (2023)

Režija: Paola Cortellesi

Uloge: Paola Cortellesi, Valerio Mastandrea, Romana Maggiora Vergano, Emanuela Fanelli, Giorgio Colangeli, Vinicio Marchioni…

Žanr: Drama, komedija

Trajanje: 118 min.

Tome najbolje svjedoči njihov najstarije dijete, kćer Marcella (R. Maggiora Vergano), djevojka koja sanjari o bijegu u naručje svojeg voljenog Giulija, sina imućnih ugostitelja.

Delia svakako svojoj kćeri želi najbolje i spremna je učiniti sve kako bi je poštedjela vlastite sudbine, no u vremenima najgoreg oblika patrijarhata, obrasci ponašanja muškog roda kod većine su posve jednaki. No ne i kod Delijine bivše ljubavi, mehaničara Nina (V. Marchioni) koji se i dan-danas kaje što nije bio njezin prvi izbor. Razapeta između obitelji i bijega u bolju budućnost, Delia smišlja plan…

Gledajući ovu nostalgičnu, ali krajnje relevantnu priču (o tome ću nešto kasnije), iz rotopotarnice sjećanja mi je navrlo i ono na pokojnog dida i babu, točnije, njihov bračni odnos dok sam bio još mali. Nisam tad u potpunosti razumio svijet oko sebe niti odnose među odraslima, ali nerijetko bi mi u oko pale određene situacije u kojima bi dido nervoznim i povišenim glasom galamio na babu da umukne jer tad su - na televiziji bile vijesti, neko je došao u goste i sl.

Znala bi ponekad benigna vika prerasti u zaglušujuću buku kroz koju su dido i baba izmjenjivali psovke (uglavnom) na talijanskom sve kako bi me poštedjeli grozota koje su si izgovarali, no na kraju dana bi se tenzije ublažile i ljubav je vladala među njima.

Ne, nisu se iza njihovih zatvorenih vrata dijelile pljuske ili gore, no tako je bilo kod mojih. Kod drugih je situacija vjerojatno bila i gora. Zaključak? Žena je mogla govoriti kad joj se dozvoli inače bi bilo belaja. Srećom, kako su starjeli, tako se retorika ublažila i nježnosti i ravnopravnost su postale konstanta. Valjda je to bilo normalno – pomislio sam.  

Kod Cortellesinih likova i period u kojem su se nalazili, stvari su bile daleko gore. Bila su to vremena najžešćeg oblika patrijarhata, kako kod kuće, tako i u javnosti. Žene – kojem god staležu pripadale, bile su podređene muškarcima, nije ih se pitalo za mišljenje niti su samostalno smjele donositi odluke. Cortollesi takvoj priči prilazi na izražen modernistički, li istovremeno i populistički način.

Pljuske se tako dijele kroz plesnu koreografiju, a glavna junakinja šeće ulicama Rima u 'slow motionu' dok u pozadini praši 'The Jon Spencer Blues Explosion'. Postoji u njoj i topline i humora, tipičnih talijanskih ekscentrika, beštima i svađa, zajedništva u muci i veselju, zavisti, ljepote, ali i jada. No Cortollesina priča je prije svega feministički doprinos borbi za jednakost spolova i društveni boljitak žena, kritika toksičnosti patrijarhata i upozorenje.  

Premda se publika gromoglasni 'kidala na provale' dide Ottorina, istovremeno ga je mogla i promatrati kao izvor zla. Cortollesi se s podjednakim uspjehom ovdje snašla kako iza tako i ispred kamere, kanalizirala grandioznost jedne Sophije Loren, žene koja trpi i drži sva četiri zida oronule kuće, ali i ženi koja razmišlja o boljoj budućnosti kako svoje kćeri, tako i vlastitoj. Posve je jasno zašto je publika prigrlila ovakav narativ i ideje koje se s njim provlače, priča je bitna i dalje, znamo to dobro. Ovo je poziv na buđenje.

OCJENA: 4/5