Western kao nekoć najpopularniji američki filmski žanr i dalje nije na izdisaju premda na godišnjoj razini dobijemo tek šačicu, ako i toliko, onih vrijednih spomena. Još je i veća rijetkost da u istoj godini dobijemo dva koja u trostruko ulozi redatelja/scenarista/glumca potpisuju glumački velikani Kevin Costner i Viggo Mortensen.

I dok je navedeni Costner sa svojim epom ''Horizon: An American Saga - Chapter 1'' doživio pravo komercijalni i kritički podbačaj, Mortensenov 'manji', odmjereniji i kontroliraniji kaubojac ostavlja daleko bolji dojam. 

Radnja filma nas odvodi u San Francisko, nedugo prije samog početka Američkog civilnog rata. Želeći se konačno otarasiti napornog, snobovski nastrojenog kolekcionara umjetnina Lewisa (C. Morgan), cvjećarka francusko-kanadskog podrijetla Vivienne (V. Krieps) prilazi novopridošlom danskom imigrantu, vještom stolaru i ratnom veteranu Olsenu (V. Mortensen) te započne flertovati s njim.

Njihova veza jako brzo poprimi ozbiljne konture i Vivenne je spremna napustiti gradski život kako bi sa svojim dragim otputovala u njegovu izoliranu kolibu smještenu negdje na sjeveru Nevade.

The Dead Don't Hurt (2023)

Režija: Viggo Mortensen

Uloge: Vicky Krieps, Viggo Mortensen, Solly McLeod, Garret Dillahunt, W. Earl Brown, Danny Huston, Shane Graham, Rafel Plana, Atlas Green, Colin Morgan, Ray McKinnon…

Žanr: Western, drama T

rajanje: 129 min.

Premda se učini kako će je ta derutna nastamba i neobrađena zemlja isprva odbiti od ideje suživota s Olsenom, ona spremno zasuče rukave i pruži kući i okućnici toliko nužan ženski dodir.  

Skroman i miran način njihova života biva uzdrman kad sjevernjački vojnici upute poziv građanima za sudjelovanje u ratu. Vivenne ni u ludilu nije pomišljala kako će se Olsen u svojoj zreloj dobi prijaviti za još jedan rat, no on to ipak učini te je ostavi samu na imanju uz obećanje kako će se ubrzo vratiti. Samostalna i radišna kakva je uvijek bila, Vivienne u isto vrijeme pronađe posao u 'saloonu' obližnjeg gradića za što se založi inače nemilosrdni Weston (S. McLeod), sin lokalnog moćnika Jeffriesa (G. Dillahunt).

Weston je naime navikao da uvijek dobije što želi pa tako sanjari i o Vivienne, no ona mu čvrsto daje do znanja kako u njezinom slučaju neće biti onako kako je zamišljao. Barem tako nije bilo sve do jedne kobne večeri…  

O svestranosti jedinstvenog Vigga Mortensena mogli bi se lako ispisati eseji, pa čak i prave 'knjižurine', no po stranu sad njegovi slikarski, književni, glazbeni i ini talenti. Viggo nam se u kratkom periodu, točnije od redateljskog prvijenca ''Falling'' (2020.), odlučio još jednom primiti redateljske palice i moram priznati kako se iz filma u film sve snažnije profilira u pravo autorsko ime.

''The Dead Don't Die'' možda i nije tip westerna kojeg se može proglasiti instant klasikom, dapače, film je to koji ima popriličan broj mana, prvenstveno redateljskih, no ideja, scenarij – prvenstveno dijaloški te sama gluma čine ga pravom poslasticom za fanove žanra kao i sve one koji uživaju u sporogorećim, pomalo poetičnim filmovima. 

Do dana današnjeg snimljene su stotine ako ne i tisuće filmova o opjevanim i neopjevanim herojima Američkog građanskog, ali i mnoštva drugih ratova. Naravno, scenariji takvih filmova su se manje-više uvijek doticali njihovog ratnog puta, krvoprolića kojima su svjedočili i/ili sudjelovali, traumama koje su sa sobom vratili s bojišnice i sl., ali što je s onima koje su ostavili za sobom? Što je sa suprugama, djecom, očevima i majkama?  

Mortensenu je ta misao protutnjala glavom negdje tijekom pandemije kad se primio pisanja scenarija i tad je odlučio kako će glavni lik njegovog novog filma biti upravo ta osoba, žena koja je 'ostavljena' na milost i nemilost Divljeg zapada i onih koji su ga takvim učinili.

Nju, odnosno, Vivienne tumači uvijek fantastična belgijsko-njemačka glumica Vicky Krieps (''Phantom Thread'', ''Corsage'', ''Bergman Island''…), a kako bi njezina/njihova priča bila što realnija, ona nije prikazana kakvom (super)junakinjom koja će se lako obračunati s lokalnim kriminalcima i moćnicima. Ne, njezin životni put će biti daleko brutalniji i samostalniji, barem dok se dragi ne vrati s bojišnice, s puta na kojeg ga je natjerao isključivo glupi osjećaj ponosa i pripadnosti.

Pazeći na autentičnost i detalje perioda u kojem se radnja događa, slikovitost pejzaža i okrutnost, naizgled stereotipnih, al' svejedno sasvim autentičnih 'zloća' (posebno se izdvaja mladi britanski glumac Solly McLeod u ulozi bešćutnog 'tatinog sina'), Mortensen je složio jednu sasvim solidnu priču koju, kako sam već spomenuo, posebno krase upečatljivi dijalozi i fraze kakvih se ne bi postidjeli i najveći spisatelji.

Prije svega, Mortensen je posvetio pozornost i nužnu posvetu svim tim ženama koje su ostavljene na milost i nemilost kojekakvih manijaka i nebrojenih drugih opasnosti dok su se njihove grublje polovice bratoubilački tamanile na nepreglednim poljima smrti. 

Najveću pak zamjerku imam spram Mortensenovom nelinearnom narativu uz pojedine iscrpljujuće duge prizore koji ne utječu pretjerano na priču niti nekakav umjetnički dojam. Ipak, smatram te kreativne 'falinge' čvrstom podukom za iduće projekte koje namjerava u skoroj budućnosti realizirati, a sudeći po najavi, nadolazeći bi mogao biti prilično ambiciozan. Uglavnom, Mortensen isprva nije planirao ovdje i glumački sudjelovati, no silom prilika je na nagovor same Krieps i to učinio. Naravno, suvereno kao i uvijek.

Spomenut ću još i plejadu fantastičnih karakternih glumaca koje je Mortensen skupio, a premda i nisu imali suviše posla - Garret Dillahunt, W. Earl Brown, Danny Huston i Ray McKinnon su iznova potvrdili kako im ne treba suviše kako bi zasjali u pravom svjetlu. Za razliku od u uvodu spomenutog Costnera i njegovog epa koji je ispao pravi kreativni kaos, Mortensen je ostao skroman u vlastitim idejama i ambicijama zbog čega je paradoksalno pružio puno više.

OCJENA: 4/5