Ozbiljnijim obožavateljima horor žanra s naglaskom na psihološki teror, već će samo spomen imena autorskog dua Fiala/Franz izazvati zazubice, a novi razlog za zadovoljstvo će im svakako pružiti i njihov najnoviji film, ''The Devil's Bath''.

E sad, za sve one koji pak nisu čuli za njih, spomenut ću kako je ovaj austrijski duo zaslužan i za kritički priznatu uznemirujuću psihološku horor dramu ''Goodnight Mommy'' koja će nažalost dočekati i svoj skorašnji američki rimejk. 

Prije negoli nastavite s čitanjem, podsjećam kako filmove spomenutih ne treba isključivo okarakterizirati kao tipične hororce jer oni na kraju krajeva i nisu klasični žanrovski predstavnici, već je naglasak njihovih priča prvenstveno vezan uz psihološko stanje njihovih kompleksnih protagonista i teror koji ih okružuje/uzrokuju.

The Devil's Bath (2024)

Režija: Severin Fiala, Veronika Franz

Uloge: Anja Plaschg, Maria Hofstätter, David Scheid, Tim Valerian Alberti, Natalija Baranova, Franziska Holzer, Elmar Kurz…

Žanr: Drama, povijesni, horor

Trajanje: 121 min.

18. stoljeće, šumski planinski predjeli Austrije. Agnes (A. Plaschg) je iznimno religiozna, plaha i zaigrana djevojka.

Sva sanjarenja, zanesenjaštvo i želje ostat će za njom dočim sklopi bračni zavjet s Wolfom (D. Scheid), radišnim, nerijetko distanciranim maminim (M. Hofstätter) sinom. Od djevojke kao što je Agnes očekuje se da bude vrijedna i pokorna supruga, uskoro i majka, no koliko god ona željela ispuniti svačija očekivanja, u tome nikako ne uspijeva. Wolf je potpuno aseksualan, svekrva želi od nje učiniti svoju mlađu kopiju, a selo priča. U takvom toksičnom okruženju, Agnes počne rapidno tonuti u depresiju, iracionalno se ponašati i njezina želja za životom pomalo kopne.

No, pobožna kakav jest, ona se nakon nekoliko pokušaja ipak ne usudi na konkretan način dići ruku na sebe plašeći se božjeg gnjeva stoga u očaju odluči učiniti nešto nezamislivo, krajnje okrutno…

Premda bi ''The Devil's Bath'' na prvi mah slobodno mogli ubaciti u 'koš' s ostalim istaknutim folk hororima poput: ''The VVitch'', ''The Wicker Man'', ''The Blood on Satan's Claw'' ili ''Midsommar'', ideja ove krajnje uznemirujuće priče svoje uporište pronalazi u istinitim povijesnim događajima. Fiala i Franz su naime naišli na istraživanja određene Kathy Stuart koja kazuju kako su tijekom 17. i 18. stoljeća na germanskim područjima deseci žena psihički narušena zdravlja počinile tzv. samoubojstva putem egzekucije. Zbunjeni?  

Bogobojazni i praznovjerni kakvi su bili, običan puk iz spomenutog perioda vjerovao je kako će njihove duše vječno biti proklete ukoliko dignu ruku sami na sebe. Kako bi dobili svećenički oprost grijeha i božje spasenje, oni, točnije, one (riječ je uglavnom o ženama) bi počinile ubojstva (primarno djece) i potom svoj čin priznale vlastima kako bi bile osuđene na smrt. Prije samog čina egzekucije, one bi dobile svećeničko pomazanje i javno smaknuće čime su smatrale kako im je grijeh oprošten i kako u raj mogu otići čiste duše.

Zvuči poprilično bolesno, zar ne? Kao i kod svoja prethodna dva dugometražna filma, Fiala i Franz su projektu prišli maksimalno angažirano s temeljito provedenim istraživanjem svih povijesnih aspekata navedenog perioda. Pazilo se na apsolutno svaki detalj, počevši od narodnih običaja, praznovjerja, svakodnevnih radnih rutina, odijevanja, kuhanja pa sve do načina stanovanja. Da nas kroz svojih poprilično sporogorećih dva sata trajanja očekuje jedna apsolutno jeziva priča možemo doznati već u šokantnom prologu gdje određena majka hladnokrvno počini ubojstvo vlastite bebe bacivši je niz vodopad.  

U fokusu njihove priče je naravno Agnes (iznimno kompleksna, ali krajnje efektna glumačka izvedba Anje Plaschg), djevojka koja jednostavno nije dobila pravu priliku da pokaže svoje vrijednosti već je od samog začetka bračne veze bila izložena konstantnom pritisku i očekivanjima. Prateći njezino psihološko poniranje, gledatelj se lako može suosjećati sa sirotom djevojkom, no dočim počini gnjusan zločina kako bi po svojem mišljenju iskupila vlastitu dušu, u grlu vam se nakupi mučnina. 

Ponavljam, horor kakav demonstriraju Fiala i Franz krajnje je uznemirujući jer je sugestivan i psihološki sveprisutan. Da bi izazvali nelagodu kod svojih gledatelja, oni ne trebaju nužno posegnuti za eksplicitnim prizorima nasilja i brutalnosti, dovoljno je promotriti praznoglave seljane kako žrtve suicida bešćutno ostavljaju na polju među lešinama životinja ili kako javno izlažu trupla počinitelja zločina i slave njegovu/njezinu smrt. Naravno, ključni segment cijele priče je tema depresije i kako se nositi s istom u okruženju lišenom razumijevanja i empatije.  

Nije ovo film za svakog, priznat ću. Za osjetljive nipošto, za zagrižene fanove krvavih horora također nije, ali tko god ga se usudi pogledati, svakako će ga upamtiti. Ako ništa drugo, po nevjerojatnim detaljima, glumi i atmosferi. Inače, spomenut ću kako je svestrana Anja Plaschg ovdje zaslužna i za glazbu.

Ukratko, ''The Devil's Bath'' je film koji svakako valja pogledati, ako ništa, onda zbog snažnog podsjetnika kako ne bi smjeli misliti samo na sebe i vlastita očekivanja već i na one na koje utječemo, odnosno, na one čiji vapaj ne bi trebali zanemarivati.

OCJENA: 4.5/5