Gledali horore često ili ne, već ste davno mogli i sami zaključiti kako su oni žanrovski izuzetno zahvalno plodno tlo za progovaranje o brojnim problemima i temama koje opterećuju moderno društvo...

Još od siječanjske premijere na fešti od nezavisnog filma, slavnom Sundanceu, kritičari najnoviji film Jane Schoenbrun "I Saw the TV Glow" u pravilu svrstavaju među najbolja horror ostvarenja tekuće godine, a jesu li njihovi hvalospjevi opravdani ili se zbog političke korektnosti spram transrodnom osobama ne žele zamjeriti spomenutoj zajednici i ostalim dušobrižnicima, doznajte u nastavku teksta ovotjedne preporuke.

Godina je 1996., trinaestogodišnji Owen (I. Foreman) je sramežljiv dječak koji tijekom jedne školske manifestacije zapazi dvije godine stariju Maddy (B. Lundy-Paine) dok nezainteresirana za okolna događanja čita vodič za TV seriju 'The Pink Opaque'. Nespretno joj prilazi, a nakon prvih izmjena riječi, Maddy dozna kako Owen nikad nije gledao njezinu omiljenu seriju na što ga pozove na zajedničko gledanje. Dječak nekako uspije uvjeriti roditelje da će za vikend otići prespavati kod prijatelja, a umjesto toga ode do Maddy. Već s prvim gledanjem, on ostane očaran svijetom i likovima neobične serije te se na čudan način poveže s Maddy.  

Dvije godine kasnije, Owenova (J. Smith) voljena majka je smrtno bolesna, a on i dalje ne smije spomenutu seriju gledati kod kuće jer se prikazuje u nešto kasnijem terminu, a i zato što njegov otac Frank (F. Durst) smatra kako je ona namijenjena 'curicama'. Zahvaljujući Maddy koja mu sve nove epizode uredno snima na VHS kazete, Owen postaje fanatični obožavatelj 'The Pink Opaque' i sve se više zatvara u sebe.

Prilikom novog zajedničkog gledanja, Maddy Owenu obznani kako je lezbijka i kako je cijela škola 'olajava' jer je 'pipnula' svoju prijateljicu Amandu. Uzevši u obzir novonastalu situaciju i opetovano zlostavljanje svojeg očuha, Maddy planira pobjeći iz grada i pozove Owena da joj se pridruži. On se pak uspaniči i odustane od bijega, na što Maddy zapali svoju televiziju i misteriozno nestane.

Paralelno s njezinim nestankom TV kuća ukine snimanje novih epizoda omiljene im serije.

Osam godina kasnije, Maddy se vraća te zaprepaštenom Owenu ispriča jednu nevjerojatnu priču… Prije negoli se zapetljam s pojmovima i uvrijedim nekog/neke tko se identificira kao nebinarna i/ili transrodna osoba, zadržat ću svoj prilično konvencionalan pristup i reći kako je Jane Schoenbrun talentirana autorska persona čiji su se dosadašnji filmovi, bilo kratkometražni, dokumentarni ili igrani na određen način gotovo uvijek križali s žanrom horora i psihološkim dramama, a u fokusu su (barem onih igranih) bili upravo transrodni likovi.

Takav slučaj imamo i s njezinim/njihovim (kako god već to trebalo zvučati i napisati) najnovijim filmom koji uz određene, ne nužno naglašene horor elemente, služi kao savršena alegorija te kompleksne teme.  

Gledali horore često ili ne, već ste davno mogli i sami zaključiti kako su oni žanrovski izuzetno zahvalno plodno tlo za progovaranje o brojnim problemima i temama koje opterećuju moderno društvo, a položaj transrodnih osoba u zajednici je svakako jedna od bitnih, ako ne i često zanemarenih.

Kao ponosna pripadnica te iste zajednice Jane Schoenbrun svakako prepoznaje značaj filma kao moćnog medija uz pomoć kojeg može doći do što većeg broja ljudi i obznaniti im svoje/njihove fobije i frustracije, što kroz gotovo svaki kadar iščitavamo i iz njezina najnovijeg filma.

Glavni protagonisti su ovdje klinci koji se ne mogu identificirati poput ostalih, osjećaju se neugodno u vlastitoj koži i ne mogu se uklopiti u konzervativnu okolinu. I dok Maddy kao nešto starija zna tko je i što želi, Owen to sputava u sebi. Oboje su u problemu jer od okrutne stvarnosti bježe u imaginarni svijet svoje omiljene TV serije, no što će se dogoditi ako sve češćim bježanjem započnu brisati granicu između stvarnosti i mašte? Tu nastupa onaj pravi psihološki horor.

Schoenbrun ne krije kako je inspiraciju za bizarnu atmosferu filma pronašla u radovima genijalnog čudaka Davida Lyncha, posebno njegova opjevanog TV serijala ''Twin Peaks'', dok je 'The Pink Opaque' pak nadahnut popularnom trash horor serijom ''Buffy the Vampire Slayer'' i moram priznati kako je taj spoj krajnje lucidan, ako ne i efektan. Alegorije na transrodnost su sveprisutne i naglašene, no u konačnici smo ipak nekako uskraćeni pravih uzbuđenja ili određenih smjelijih prizora.

Možda je Schoenbrun trebala trunčicu inspiracije potražiti i kod majstora body horrora Davida Cronenberga, ali to bi vjerojatno ispao ziheraški potez za kojim su već mnogi posegnuli premda određen prizor s TV-om (ne želim spojlati koji) na određen način evocira njegov ''Videodrome''.  

Sve u svemu, ''I Saw the TV Glow'' nije loš film, ali nije niti savršen. Ima sasvim dovoljno pamtljivih prizora, odličnu glazbu i uvjerljivu glumu sve popularnijeg Justice Smitha (''Pokémon: Detective Pikachu'', '' Dungeons & Dragons: Honor Among Thieves''…), odnosno Brigette Lundy-Paine, a zabavno je okom uloviti i epizodu gotovo neprepoznatljivog Freda Dursta, posrnulog lidera nu-metal sastava Limp Bizkit, u ulozi Owenova oca Franka. Ako ste raspoloženi za sporogoreću, nerijetko surealnu psihološku dramu s natruhama horora koja kazuje priču o prihvaćanju svojeg pravog ja, onda je ovo film za vas. 

OCJENA: 3.5/5