S Božićem na pragu, a prije slaganja tradicionalne ljestvice najboljih (a i onih koji to nipošto nisu) ostvarenja iz pomalo cureće godine, kao preporuku za blagdane vam donosim film koji će vas na dirljiv način podsjetiti kako ne bi trebali olako izražavati nezadovoljstvo zbog vlastitih materijalnih nedostataka ili boljih životnih uvjeta.

Za bolno filmsko osvještenje ovaj put je zaslužan etablirani talijanski redatelj Matteo Garrone, koji nas vodi na jedno pravo egzistencijalno putovanje kroz kojeg dječaci postaju muškarcima, al' prije svega, ljudima. 

I dok se većina njihovih vršnjaka već davno pomirila sa skromnim življenjem u siromašnom Senegalu, šesnaestogodišnji rođaci Seydou (S. Sarr) i Moussa (M. Fall) sanjare o bijegu u Europu gdje će pokušati ostvariti glazbene karijere. Da su dječaci ozbiljni u svojoj nakani kazuje i činjenica kako mjesecima poskrivećki rade naporne fizičke poslove kako bi skupili novce za dugačak put. 

Premda ga voljena majka (N. Khady Sy), a kasnije i krivotvoritelj isprava odvraćaju od takve sulude i pogibeljne ideje, lakovjerni i naivni Seydou ipak odluči poslušati svojeg rođaka te se dječaci ubrzo upute na put ispunjen avanturom, no i po živote im izrazito opasnim situacijama…  

Posljednjih 10-ak, 15 godina gotovo svakodnevno u medijima imamo priliku čitati o nebrojenim kalvarijama na Sredozemlju gdje je živote u morskoj grobnici ostavilo na desetke tisuća sirotih afričkih migranata. Narativ je gotovo uvijek isti. Brodice i letjelice obalnih straža Italije, Malte, ponekad i Grčke, nailaze na derutna plovila prekrcana izmučenim, polumrtvim muškarcima, djecom i ženama koji bespomoćno uzdižu ruke u zrak vapeći za pomoći.

Io Capitano (2023)

Režija: Matteo Garrone

Uloge: Seydou Sarr, Moustapha Fall, Issaka Sawadogo, Hichem Yacoubi, Doodou Sagna, Ndeye Khady Sy, Venus Gueye, Bamar Kane, Cheick Oumar Diaw, Joe Lassana, Mamadou Sani…

Žanr: Drama

Trajanje: 121 min.

To se pak odnosi na one najsretnije, a ostali? Skršeni nemilosrdni valovima, neljudskim uvjetima, dehidracijom, glađu i bolešću u brže-bolje sklepanim barkama, njihovi životi nestaju u mračnim morskim dubinama.

Za te priče nažalost znamo svi, no rijetko kad i doznamo što je te ljude ponukalo na ovako pogibeljan put, od kud su krenuli i kako su se stvari po njih odvijale na kopnenim krijumčarskim rutama? Talijanski redatelj Matteo Garrone (''Gomorrah'', ''Reality'', ''Tale of Tales'', ''Dogman'', ''Pinocchio''…) nam je odlučio ispričati kompletnu priču, a na samo epilog kakav viđamo na vijestima i u novinama. Njegova afrička 'odiseja' starta u Senegalu i scenaristički je 'skrojena' od stvarnih ispovijesti trojice migranata koji su do ispunjenja vlastitih snova prošli neopisive strahote.

Kako bi kao talijanski autor zadržao pravu afričku autentičnost, u pisanju scenarija mu je uz sunarodnjački trojac Gaudioso, Ceccherini i Tagliaferri uvelike pomogao i jedan od trojice spomenutih migranata, Mamadou Kouassi Pli Adama. Kroz klasično šarolike eksterijere siromašnog, ali i životopisnog Dakra kojima veselo trčkaraju dječaci odjeveni u šarene sportske dresove slavnih europskih nogometnih klubova dok se djevojčice i žene ukrašavaju još življim vlasuljama i kričavom odjećom kako bi u večernjim satima prisustvovale jednom od uličnih festivala, Garrone s velikim respektom premošćuje kulturološke brane i zadržava konstantan hiper realistični prikaz moderne Afrike.  

Njegovi protagonisti (Seydou Sarr je posebno dojmljiv) naivni su i pomalo arogantni dječaci koji olako shvaćaju upozorenja odraslih o ganjanju snova u Europi jer niti tamo ne cvjetaju ruže kako im se to čini u filmovima koje gledaju na mobitelima i slično. Štoviše, čak ih i krivotvoritelj upozorava o ubojstvima i velikoj koncentraciji kriminala na europskim ulicama, ali dječaci nažalost ne odustaju od ideje bijega u bolju budućnost već kreću na nesiguran put prekriven smrtonosnim pustinjskim dinama, korupcijom, neljudskim nasiljem i ropstvom nad onima koji nisu imali sreće stići na svoju pomorsku destinaciju bez većih problema. A takvih je malo, jakaaako malo.

I kad je nekako pomislio da je najgore ostalo za njima, Seydou se igrom prilika mora primiti i odgovorne zadaće kapetana brodice s kojom bi trebao na sigurno dovesti na desetke jednako očajnih duša. Garrone ovu modernu Odiseju pripovijeda na jedan uzbudljiv, emotivan, a nerijetko i krajnje potresan način, no istovremeno nas ne lišava gotovo bajkovitog vizualnog identiteta destinacija kroz koje dječaci prolaze. Naravno, kroz svoju (i tuđu) golgotu, dječaci (pre)brzo postaju muškarcima i shvaćaju kako život nije satkan isključivo od snova.  

Vrhunski režiran (Garrone je za režiju zavrijedio Srebrnog lava u Veneciji) i napisan, prekrasno snimljen (Paolo Carnera), uvjerljivo odglumljen, uz izvanrednu glazbenu podlogu Paola Carnere podebljanu snažnim rock i blues numerama istaknutih afričkih sastava poput Tamikresta ili Tinariwena, ''Io Capitano'' se s lakoćom prometnuo u jednog od ponajboljih filmova godine koji nam dobro poznatu temu migracija prikazuje iz jednog posve drugačijeg kuta i koji nas uvelike tjera na promišljanje o tome jesmo li u ovim suludim vremenima pomalo raštimali vlastite moralne kompase i u potpunosti izgubili osjećaje empatije?

OCJENA: 5/5