Prvi tjedni uvođenja nedjeljnog nerada trgovina, odnosno ograničenja rada u punom su sjaju pokazali koliko je odluka vlade Andreja Plenkovića o izmjeni Zakona o trgovini bila nepametna, toliko da sad i gradonačelnici iz redova vladajućeg HDZ-a (Damir Rukavina, Crikvenica) zakonskim rupama i proglašenjima sajamskih dana doskaču zabrani rada nedjeljom, usred turističke sezone.

Jer, dogodilo se sve što smo i znali da će se dogoditi: ljudi i dalje kupuju nedjeljom, a u malobrojnim trgovinama koje rade nedjeljom gužve su nesnosne, kruh i mlijeko kupuju se po benzinskim crpkama, cvijeće na kioscima. Samo nas valjda korak dijeli od prodaje jaja i piletine u kladionicama. Naravno, po daleko višim cijenama nego u trgovinama mješovitom robom, što je slučaj s cijenama artikala na benzinskim crpkama i kioscima.

Kao i vlade Ivice Račana (2003) i Ive Sanadera (2008), i vlada Andreja Plenkovića odlučila se, ususret superizbornoj godini, kupovati glasove potplaćenih trgovkinja i trgovaca zabranom rada nedjeljom, bez ikakvih suvislih analiza o posljedicama takve odluke kako po uvjete rada zaposlenih u trgovini tako i po male poduzetnike i obrtnike u trgovačkom sektoru. Odluka da se nekima rad nedjeljom zabrani, a nekima ne, već je dvaput pala na Ustavnom sudu i gotovo sigurno će ponovno pasti ove jeseni jer je riječ, kako ističu i podnositelji ocjene ustavnosti iz Udruge Glas poduzetnika, ali i pravni/ekonomski stručnjaci, o duboko diskriminirajućem zakonskom aktu jer diskriminira jedne, a favorizira druge radnike i poduzetnike, piše Helena Puljiz u svojoj kolumni za Net.hr.

Pitanje na koje nitko ne zna odgovor

Zašto bi nerad nedjeljom bio važniji za trgovkinje/trgovce zaposlene u dućanima i trgovačkim centrima nego za iste radnike zaposlene u pekarama s ugostiteljskim objektima, na benzinskim crpkama, kioscima ili u kladionicama, pa za medicinske sestre, zaštitare, policajce ili novinare? Nitko zapravo ne zna odgovoriti na to pitanje jer se podrazumijeva da jedni moraju, a drugi ne moraju raditi nedjeljom, iako zapravo nije tako. Uostalom, za radnu nedjelju, svaki radnik morao je biti više plaćen i prije ove zabrane, imao je pravo na dan i pol odmora u bilo kojem drugom tjednom terminu. I nije istina da svi zaposleni u trgovinama, pekarama ili cvjećarnicama rade baš svaku ili većinu nedjelja.

Već i ptice na grani znaju da je forsiranjem zabrane rada nedjeljom trgovinama HDZ htio udovoljiti zahtjevima Kaptola, koji naprosto pokušava vjernike vratiti u prilično ispražnjene crkve, a time i povećati vlastite prihode. Kad zabrana ponovno padne na Ustavnom sudu, Plenković će Crkvi moći mirno reći „Eto, vidite da smo htjeli, i pokušali smo, ali nam zločeste pravne i poduzetničko-obrtničke komunjare ne daju“. A Crkva će se i dalje moći žaliti kako su mise sve manje posjećene jer vjernici rade (i kupuju) nedjeljom, kao da praktični vjernici mahom dolaze iz redova kupaca, to jest zaposlenih u trgovinama. Oni koji zbog vjerskih ili bilo kojih drugih razloga ne žele u kupnju nedjeljom, slobodni su to ne činiti.

Trgovci i trgovkinje iz velikih trgovačkih lanaca kojima se, navodno, želi pomoći i dalje će raditi pod istim uvjetima po kojima su i radili, kako nedjeljom, tako i svih ostalih šest radnih dana, a ti radni uvjeti su ono o čemu nitko osim sindikata (nerijetko ni oni) ne želi ozbiljno razgovarati.

Kukavička rješenja

Umjesto da se stvori zakonski okvir koji bi jamčio poduzetničke slobode i zaštitio radnička prava, kukavički se poseže za kratkotrajnim rješenjima poput ove sulude zabrane rada nedjeljom. Ako se već nema volje ni hrabrosti zakonski prisiliti poslodavce u sektoru trgovine, koji bilježe rekordni rast dobiti, da osiguraju humane radne uvjete, može ih se drugim metodama privoljeti na sklapanje kolektivnih ugovora kojima će se to omogućiti.

U susjednoj Sloveniji nema propisa koji bi ograničavali radno vrijeme trgovina, ali je kroz kolektivne ugovore osigurano da radnici mogu raditi maksimalno dvije nedjelje mjesečno i 20 godišnje, uz dvostruko veću naknadu. To naprosto znači da tamošnji sektor trgovine mora zapošljavati više radnika i bolje ih plaćati. Takav radni raspored omogućuje učenicima, studentima ili drugim radnicima dodatnu zaradu u trgovačkom sektoru. Zašto tako ne može biti i u Hrvatskoj? Jer se veliki trgovački lanci ne žele odreći ekstra dobiti, čak ni kad doista ponestaje radne snage za redovan rad?

Talijanski model

Ako je vladajućima uređena Slovenija preizazovan primjer, zašto se nisu odlučili za talijanski model u kojem nema nacionalne regulative radnog vremena, a regionalna samouprava ima pravo sama odrediti kad se može raditi? To bi za zemlju poput naše, koja se oslanja prvenstveno na turizam i prodaju roba i usluga, doista bilo razumno rješenje.

Zbog zabrane rada nedjeljom moramo se upitati i je li Plenkovićeva vlada tom zabranom dodatno nahranila inflaciju pa su trgovci sumanutim podizanjem cijena odlučili nadoknaditi pad prihoda zbog ograničenog rada. Iako su građani na gubitku, to je za državnu blagajnu i trgovačke profite u svakom slučaju dobitna kombinacija.

Zbog općih „fleksibiliziranih“ radnih uvjeta u Hrvatskoj i današnjeg ubrzanog ritma života vrlo je teško organizirati redovno tjedno ispunjavanje svih obiteljskih obaveza, pa nabavke namirnica i kućnih potrepština vikendom za stotine tisuća zaposlenih nisu nikakav hir nego naprosto nužda.

Stranka/koalicija koja to ne uzima u obzir prije će se zbog zabrane rada nedjeljom suočiti s izbornim porazom, nego zbog korupcije i organiziranog kriminala, zaključuje Helena Puljiz u svojoj kolumni za Net.hr.