'Oppenheimer' je bez sumnje dobar film. Usprkos ili unatoč svim (ne)svjesno učinjenim propustima i greškama koje redatelju Christopheru Nolanu sada nabrajaju filmski kritičari, povjesničari, fizičari, kemičari…

Pišem ovo kako bi na samom početku dao do znanja da sve što slijedi u nastavku teksta nije kritika nego svojevrsna dopuna ili prilog boljem razumijevanju teme kojom se film bavi.

Ključno pismo

Dakle, što još reći o jednom od najvažnijih znanstveno-istraživačkih projekata 20. stoljeća čiji je uspjeh istovremeno doprinio završetku Drugog svjetskog i početku Hladnog rata? Za početak, istina je da su Projekt Manhattan uspješno vodili jedan vojnik – general Leslie Groves, i jedan znanstvenik – fizičar Robert Oppenheimer. Međutim, pitanje je bi li tog projekta uopće bilo da nije bilo pisma, kojemu je u Nolanovom trosatnom filmu posvećeno ukupno manje od jedne minute, i čije spominjanje većina gledatelja neće ni doživjeti kao važnu informaciju.

Radi se o pismu kojeg je u ljeto 1939., a potaknut sve agresivnijim postupcima Adolfa Hitlera, napisao mađarski fizičar Leo Szilard, te ga kao upozorenje odlučio poslati američkom predsjedniku F.D. Rooseveltu. Kako bi u Bijeloj kući postigao željeni efekt odlučio je da potpisnik pisma ne bude on nego najveći znanstvenik tog vremena – Albert Einstein. Ustvari, direktan poticaj za pisanje pisma, ili bolje rečeno apela, bila je spoznaja da je početkom 1939. tim njemačkih znanstvenika predvođen (budućim nobelovcem) Ottom Hahnom objavio niz otkrića na polju nuklearne fisije (cijepanja atoma) koji su u perspektivi mogli rezultirati (zlo)upotrebom u vojne svrhe, piše Hrvoje Klasić u kolumni za Net.hr.

Upravo na to se američkog predsjednika u pismu i upozorava: „Vjerojatno će biti moguće uspostaviti lančanu nuklearnu reakciju s velikom masom uranija, čime će se naglo osloboditi golema energija i stvoriti goleme količine elemenata sličnih radiju… Ta je nova pojava pogodna za stvaranje bombi pa se može očekivati - premda ne tako sigurno - da će biti napravljena, iznimno snažna vrsta bombi.“ Znajući što bi takvo oružje značilo u rukama nacista, znanstvenici potiču predsjednika na proaktivnu američku politiku: „S obzirom na tu situaciju, možda bi bilo dobro uspostaviti trajnu suradnju vlade i grupe fizičara koja u Americi radi na problemu lančanih reakcija.“

Pismo je u Washington poslano sredinom kolovoza, ali će se zbog početka Drugog svjetskog rata u Europi kao tema na dnevnom redu predsjednika naći tek sredinom listopada. Kako god, Roosevelt je poslušao savjet. Suradnja vlade i znanstvenika dobit će svoj konkretan oblik u Projektu Manhattan, na kojem je Leo Szilard surađivao iako se do posljednjeg trenutka protivio bacanju atomske bombe, dok Albert Einstein u projektu nije sudjelovao. Po njegovoj verziji zato što je bio pacifist, a po verziji nadležnih vladinih tijela zato što kao ljevičar ne bi prošao sigurnosnu provjeru potrebnu za sudjelovanje u tako tajnom projektu.

Važna tema nije ni spomenuta: Rudnik u Kongu

I dok je Szilard – Einsteinovom pismu u filmu ipak posvećena skromna pažnja, jedna važna tema nije ni spomenuta. Naime, pismo je zasigurno ubrzalo pokretanje Projekta Manhattan, ali postoji nešto što je dalo nužno ubrzanje uspješnoj realizaciji cjelokupnog projekta. Rudnik Shinkolobwe! Za izradu atomske bombe ključan je bio uranij jer se prilikom fisije atoma tog kemijskog elementa oslobađa ogromna količina energije. Međutim, problem je što uranija u prirodi ima u vrlo malim koncentracijama. Konkretno, rudnici u SAD-u i Kanadi koji su trebali služiti kao glavni izvor za Projekt Manhattan raspolagali su rudom koja se smatrala „bogatom“ ako bi sadržavala 0,03% uranija.

Drugim riječima, da se uzdalo samo u te rudnike Hiroshima i Nagasaki bi u kolovozu 1945. sigurno izbjegli nuklearnu katastrofu. Tu na scenu stupa rudnik Shinkolobwe koji se nalazio u Kongu, tadašnjoj belgijskoj koloniji. U ovom čudu prirode koncentracija uranija u rudi iznosila je nevjerojatnih 65% odnosno nekoliko tisuća puta više nego u američko-kanadskim rudnicima! Obzirom da će iz Konga doći dvije trećine ukupne količine uranija za Projekt Manhattan logično zvuči teza da je rudnik Shinkolobwe, velikoj većini javnosti potpuno nepoznat toponim, ustvari bio jedan od odlučujućih faktora u bitci za novog svjetskog lidera.

Važnost koju je stekao za vrijeme Drugog svjetskog rudnik će zadržati i tijekom Hladnog rata. To će posebno doći do izražaja nakon što je Kongo 1960. stekao neovisnost, a za premijera nakon prvih demokratskih izbora izabran Patrice Lumumba. Kada se pojavila mogućnost da bi saveznike mogao potražiti u SSSR-u, čime bi i najveća nalazišta uranija na svijetu postala dostupna komunistima, Lumumba je ekspresno nakon svega dva mjeseca na dužnosti smijenjen u vojnom udaru, a zatim i pogubljen. Naravno, uz svesrdnu pomoć američke sigurnosno – obavještajne službe.

'Četvrti svjetski rat će se voditi kolcem i kamenjem'

Rudnik Shinkolobwe u međuvremenu je (2004.) službeno zatvoren, ali zloupotreba nuklearne fisije već desetljećima predstavlja najopasniju globalnu prijetnju. Obzirom na rezultat utrke u razvoju nuklearnog naoružanja u proteklih osamdeset godina, posljedice atomskih bombi bačenih 6. i 9. kolovoza 1945. tek nam neznatno ukazuju na posljedice kakve bi nuklearni rat svijetu donio danas.

Imajući to u vidu, ostaje nam za nadati se da nećemo imati prilike provjeravati istinitost riječi koje se pripisuju Albertu Einsteinu kada je jednom prilikom na pitanje: „Kakvim bi se novim oružjem mogao voditi Treći svjetski rat?“, nakon dužeg razmišljanja odgovorio: „Ne znam, ali znam da će se Četvrti svjetski rat voditi kolcem i kamenjem“, zaključuje Hrvoje Klasić u kolumni za Net.hr.