Priliku da premijerno zasja u veličanstvenom ambijentu filmskog festivala Pulske arene Nolanovom ''Oppenheimeru'' pokvarila je nestabilna vremenska atmosfera, no to ga ipak nije zaustavilo u pohodu na domaća kina u redovitoj distribuciji.
Naime, prošlo je više od tjedan dana otkako se na domaćim (a bogme i globalnim) kinoblagajnama vodi senzacionalna bitka između spomenutog naslova i ”Barbie”, a sudeći po konstantnim gužvama i neprekinutoj usmenoj predaji, skori kraj se ne nadzire tako brzo. Uz sav respekt ka šarenoj simpatičnoj igranoj woke satiri o najslavnijoj lutki, ovotjedna preporuka ipak odlazi tvorcu oružja koje je zauvijek izmijenilo povijest čovječanstva.
Sve od studija na Cambridgeu, odnosa s rastućom komunističkom strankom u SAD-u i njihovim istaknutim članovima, kompleksnog odnosa sa psihijatricom Jean Tatlock (F. Pugh), braka s Kitty (E. Blunt) pa sve do višegodišnjeg rada na stvaranju moćnog nuklearnog oružja koje će preokrenuti tijek Drugog svjetskog rata, sigurnosnog saslušanja 1954. i Straussovog (R. Downey Jr.) ročišta 1959., nelinearan tijek radnje prati život i karijeru slavnog fizičara-teoretičara J. Roberta Oppenheimera (C. Murphy)…
Kako poput i samog autora filma ne bi izgorio u jednakoj želji da vam otkrijem što više o čovjeku koji je promijenio SVE, uhvatit ću se onog najbitnijeg. Premda će mnogi pomisliti suprotno, Nolan nije prvi redatelj koji se dohvatio priče o naslovnom fizičaru, a kamoli famoznom ‘projektu Manhattan’.
Oppenheimer (2023)
Režija: Christopher Nolan
Uloge: Cillian Murphy, Emily Blunt, Matt Damon, Robert Downey Jr., Florence Pugh, Josh Hartnett, Casey Affleck, Rami Malek, Kenneth Branagh, Benny Safdie, Jason Clarke, Tom Conti, Dylan Arnold…
Žanr: Biografski, drama, povijesni
Trajanje: 180 min.
Mogli ste to doznati i kroz nedavne objave na domaćim portalima, konkretno crticama o jugoslavenskom filmu ”Slučaj Openhajmer” (1970.), ali valja svakako spomenuti da je bilo i mnogo zvučnijih holivudskih projekata poput onog renomiranog autora Rolanda Jofféa u filmu ”Fat Man and Little Boy” s nezaboravnim Paulom Newmanom u ulozi generala Grovesa (ovdje ga tumači Matt Damon).
Kroz već spomenuti film uvelike opsjednut idejom o vraćanju vremena kako bi se izbrisale greške koje smo počinili, Nolan je pomislio kako za tu moralnu dilemu ne postoji bolje osobe od samog tvorca atomske bombe.
Nakon raskida suradnje s ‘Warnerom’ (ukratko, Nolanu se nije sviđala ideja studija o promptnom plasmanu novo snimljenih filmova na streaming servise tijekom pandemije), saveznika pronalazi u drugom studijskom velikanu (op.a. ‘Universal’) i moglo se započeti s okupljanjem pomno odabrano castinga. Tvrdoglavo se odupirući ideji o pretjeranom korištenju CGI efekata, Nolan je uz budžet od nekih stotinjak milijunčića dolara krenuo u realizaciju jednog od najambicioznijih filmova karijere.
Sad kad sam vam odgovorio na otprije postavljeno pitanje, uhvatimo se dojmova.
Kako ste i sami mogli povezati kroz sinopsis, Nolan se kroz trosatnu biografiju (pre)ambiciozno dotaknuo koječega, a na kraju me je ipak uspio ostaviti nekako ispraznim, nezadovoljenim i ravnodušnim.
Najsnažnija karika Oppenheimerove životne priče trebala je biti ona moralistička, prihvaćanje uloge krvnika stotina tisuća nedužnih, grješnika koji je čovječanstvu zauvijek izmijenilo živote, ali sve je to nažalost u glavnini ostalo zatočeno pod teretom priče o lovu na vještice iliti bolje rečeno, uništavanju njegova kredibiliteta kroz politička podmetanja nakon što im je prestao biti podoban. Da se razumijemo, sve je to zanimljivo i poučno, no ne koliko i inicijalna ideja.
Alegorijski gledajući, Oppenheimer je uistinu pravi moderni Prometej (mitološki lik koji je ukrao vatru i znanje bogovima i dao ih ljudima sve kako bi ga kasnije zbog istog okovali i vječno mučili), no njegova kazna se ovdje prvenstveno manifestira kroz politički progon, dok je moralni ostao po strani.
Da, postao je s vremenom svjestan svojeg (ne)djela, ali javni oprost nikad za to nije tražio. Štoviše, dok su neke njegove kolege raspravljale o moralnoj odgovornosti on je žalio što razornost bombe nije stigao primijeniti na Nijemcima. Doduše, kad je odbio sudjelovati u stvaranju još razornije hidrogenske bombe, tad su izvučeni kosturi iz ormara.
Film najefektnije funkcionira kroz za Nolana neuobičajeno subverzivne momente (simbolička razgolićenost i seks s Jean tijekom ispitivanja), maestralno režirane sekvence finalnog testiranja bombe, krajnje dinamičnu glazbu Ludwiga Göranssona i glumu Cilliana Murphyja. Nakon toliko zajedničkih suradnji (”’The Dark Knight”’ trilogija, ”Inception” i ”Dunkirk”), Nolan Murphyju konačno prepušta svjetla reflektora, a ovaj to itekako zna iskoristiti, pogotovo kroz svoju mučeničko ispijenu fizionomiju i prodorno luđačke plave oči.
Ako ćemo raditi neke usporedbe, ”Oppenheimer” se može ravnopravno staviti uz bok pustim recentnijim povijesnim biografijama poput ”The Imitation Gamea”, ”A Beautiful Minda” pa čak i ”Trumba” što u konačnici i nije tako loše. Remek-djelo? To bi po mojem skromnom mišljenju ipak bilo preuveličavanje. Nolan jest tehnički pedantan do najsitnijeg detalja, ali ovdje se ne vidi neki značajniji autorski pečat (izuzev gore spomenutih kadrova).
Najpozitivnija stvar u ovoj tobože upozoravajućoj priči jest ta da će film zahvaljujući nezapamćenom hypeu pogledati brojni pripadnici Z generacije koje mozgove inače truju svakakvim pizdarijama. ”Oppenheimer” će ih (barem se tome nadam) makar potaknuti na razmišljanje, pogotovo sad kad smo na pragu prave apokalipse.
OCJENA: 4/5
