Još otkako je koncem studenog prošle godine iz dalekog i hladnog Tallinna doputovala vijest kako je na njihovom prestižnom filmskom festivalu, 'Black Nights', dugometražni prvijenac Filipa Herakovića ''Pelikan'' osvojio posebnu nagradu žirija, pažljivo sam osluškivao novosti o njegovoj domaćoj premijeri.

Nedavno je tako prikazan na FMFS-u, a potom i u Rijeci dok je ovog četvrtka ''Pelikan'' konačno 'dolepršao' i na ljetnu pozornicu zadarske Kino Zone.  

Postojalo je neko vrijeme, štoviše, podugačak poratni period kad nisam nimalo mario za domaćim suhoparnim i patetičnim propagandnim proizvodima zvanima hrvatski film (rijetke iznimke su primjerice ''Mondo Bobo'' i ''Ta divna splitska noć''), no vjera u kvalitetu se vratila prije nekih 8-9 godina zahvaljujući autorima poput Ivone Juke (''Ti mene nosiš''), Dalibora Matanića (''Zvizdan'') ili Ognjena Sviličića (''Takva su pravila'') te je dodatno osnažila unatrag posljednjih par kad je naša kinematografija uzjahala na nekom novom valu svježe autorske krvi (Hana Jušić, Jure Pavlović, Antoneta Alamat Kusijanović, Sonja Tarokić, David Kapac, Andrija Mardešić i Juraj Lerotić) koja iz nepregledno duboka kreativna šešira spremno vadi posve nove, univerzalne i smjele ideje koje s pravom vraćaju osmijeh na lica domaće kritike i filmskih sladokusaca. Čistokrvni pripadnik te posebne 'sorte' jest i Herakovićev ''Pelikan''.

Nakon ozljede koljena koju je zadobio na skijanju, perspektivni nogometni golman Josip (E. Ćelić) odlazi u Istarske toplice kako bi sanirao ozljedu i brže-bolje se vratio svojem timu. Dane u toplicama provodi uglavnom na vježbama s fizioterapeutom (I. Glowatzky) i u potrazi za Coca Colom koje nemaju unutar kompleksa. Kad mu u posjet stigne djevojka (T. Nemet Brankov), Josip je nezainteresiran za zajedničko druženje, a kamoli nešto više, i posve je vidljivo da je njihova veza pri izdisaju. 

Isto se može reći i za samodopadnog prijatelja (M. Petrić) koji mu donosi netraženu dozu momčadskih tračarija i infantilno iritantnu razbibrigu u vidu igranja videoigrica. Josip je u potpuno drugačijem stanju uma, teškoj krizi identiteta i potrazi za smislom vlastita postojanja, a njega možda slučajno pronalazi zahvaljujući seminaru prodavača usisavača gdje ga zamjene za novog kolegu Branimira čiji identitet iz znatiželje prihvati…

Pelikan (2022)

Režija: Filip Heraković

Uloge: Edi Ćelić, Tanja Smoje, Valentina Lončarić, Nina Sabo, Tena Nemet Brankov, Stojan Matavulj, Goran Koši, Ivan Glowatzky, Marko Petrić…

Žanr: Drama, komedija

Trajanje: 87 min.

Nakon niza kratkometražnih filmova (''Povratak'', ''Krošnje'' i ''Gost'') te zahvalne uloge asistenta režije na ostvarenjima priznatih autora poput Jasmile Žbanić, Dejana Aćimovića ili Andree Štake, Filip Heraković je bio i više nego spreman za svoje prvo dugometražno 'čedo'. Dijeleći jednaku filmofilsku i stvaralačku valnu duljinu s Nikolinom Bogdanović (zajedno su surađivali i na njegovim ''Krošnjama''), ovaj duo je scenaristički kreirao jednu zadivljujuću priču koja nudi posve drugačiji pogled na već toliko puta obrađene teme koje govore o egzistencijalnoj krizi, potrazi za pravim sobom i 'iskakanju iz vlastite kože'.

Spomenute ideje su se posljednjih par godina dobrano ustalile u glavama filmskih autora, kako onih komercijalnih (sve one skupocjene holivudske superherojske multiverse spike i različite varijacije istog lika), tako i onih otvorenijima malim ljudima s velikim snovima i vječnim pitanjem iznad glava -Što bi bilo, kad bi bilo?- (sjetimo se samo prošlogodišnje senzacije ''Everything Everywhere all at Once''). Herakovićev i Bogdanovićkin glavni lik (odličan Edi Ćelić, inače iskusni kazališni i lutkarski glumac) je u ovom slučaju prepoznatljiva nogometna persona koja sramežljivo bježi od statusa zvijezde, ali ne i tamo neki famozni golgeter ili veznjak s 'čarobnim dodirom' već vratar. 

Vratar svakako jest važan kotačić bilo koje momčadi, ali isto tako i onaj koji najmanje sudjeluje u momčadskoj igri. On je čovjek u pozadini, odvojen od svih i spreman na izazove koje drugi ne mogu svladati. On je cijelo vrijeme prisutan, ali istovremeno i ne postoji dok za njim nema potrebe. To je u prenesenom značenju i Josip, mladić koji smatra kako mu je smisao postojanja doveden u pitanje nakon apsurdne ozlijede i koji pokušava pronaći svoju svrhu izvan nogometnih terena.

Kroz tu potragu, on ostavlja dojam letargične osobe koja razmišljajući o prolaznosti života gotovo katatonično luta hodnicima toplica ispunjenih starcima koji u krajnje opuštenom stanju redovito koketiraju sa smrću (leš u bazenu, gomila plahti nagomilanih u sobaričinoj sobi) i vječno su kroz zajedničke razgovore opsjednuti s istom.

Josip ih snuždeno prati, ali i ne doživljava s pretjeranom dozom empatije, isto kako više ni ne doživljava svoju djevojku (scenaristički nenametljivo, a opet dovoljno duhovito prikazanom kroz stereotipni kostur pomalo tupaste 'instagramuše') ili frenda, timskog kolege koji djeluje kao tipično nedorasli imbecil. Josip se više definitivno ne nalazi u tom svijetu što možemo zaključiti i kroz komentar kako mu dodijeljen nadimak 'Kondor' ne služi na čast jer je riječ o strvinaru te se pita zašto ga nitko nije primjerice prozvao 'Pelikanom' koji također ima širok raspon krila, u njegovom slučaju ruku.  

Priča je kroz gotovo svaki pomno osmišljen i zadivljujuće snimljen (op.a. Tomislav Krnić) kadar obilježena neizostavnom, ali svakako mudro iskorištenom simbolikom (primjerice, prizor s ribicama u akvariju), dijalozima i prizorima ispunjenim suptilnim i gotovo sveprisutnim crnohumornim momentima i bizarnostima i ne mogu se oteti dojmu da je autor makar na indirektan način bio inspiriran stilom jednog Lanthimosa ili određenih skandinavskih autora.

Heraković i Bogdanović kroz um svojeg glavnog protagonista pred gledatelja postavljaju onu vječnu dilemu -Što bi se dogodilo kad bi preuzeli nečiji tuđi identitet i posve promijenili svoj dotadašnji način života i razmišljanja?-. Otvaraju se tu i još neka uistinu intrigantna pitanja i teme i oni nam svjesno ne nude sve odgovore što je odlika pravih autora koji žele involvirati svoju publiku i natjerati ih na razmišljanje, a ''Pelikan'' to svakako traži.

Određeni momenti i karakteri su tipični za naše podneblje, no u cjelini je riječ o jednoj posve univerzalnoj priči, vješto osmišljenoj i realiziranoj i može se s lakoćom zaključiti kako Heraković nastavlja uspješno i ponosno nositi štafetu novog hrvatskog vala s kojom potvrđujemo respektabilnu poziciju na globalnoj filmskoj mapi. Što se tiče Herakovića, Bogdanovićke i Ćelića, njihove buduće radove ćemo svakako iščekivati s posebnom pažnjom i respektom.

OCJENA: 4.5/5