Lagano se osvrćući na minulu godinu, primijetio sam kako je malo, gotovo i nimalo pažnje posvećeno filmu koji svakako zaslužuje same riječi hvale i širu pozornost ljubitelja sedme umjetnosti.

Što se događa u glavi mlade osobe koja je kao beba usvojena u kulturološki i geografski posve drugačiji ambijent i i koja se dvadesetak godina kasnije vraća u rodnu državu kako bi pronašla sebe, možemo doznati u izvanrednoj drami Davyja Choua, ''Return to Seoul''.

Freddie Benoît (Ji-Min Park) mlada je djevojka koja se po prvi put od usvojenja u Francusku vratila u rodnu Južnu Koreju, točnije, Seul. Već prilikom prijave u hotel ona upoznaje recepcionarku Tenu (Guka Han) s kojom se jako brzo sprijatelji i koja joj ponudi pomoć u potrazi za biološkim roditeljima. 

Putem agencije za usvajanje Freddie stupi u kontakt s ocem (Oh Kwang-rok) koji se ponada kako će mu se kćerka vratiti trajno, no pod bujicom podijeljenih emocija i pritiska te spoznaje kako joj majka nije izrazila želju za susretom, ona se vraća u Francusku. Kroz narednih nekoliko godina, Freddie u nekoliko navrata posjećuje Koreju, susreće se s ocem, ali i dalje žudi za majkom…

Return to Seoul (2022)

Režija: Davy Chou

Uloge: Ji-Min Park, Oh Kwang-rok, Guka Han, Kim Sun-young, Yoann Zimmer, Louis-Do de Lencquesaing, Jin Heo…

Žanr: Drama

Trajanje: 119 min.

Francuski redatelj kambodžanskog podrijetla, Davy Chou, ideju za film je pokupio tijekom snimanja dokumentarca ''Golden Slumbers'' u Južnoj Koreji gdje je sličnu priču proživjela njegova prijateljica, a posebno ga je ganuo emotivni naboj prilikom njezina susreta s biološkim ocem i bakom.

Zaintrigiran pozadinom priča o usvajanju južnokorejske djece u zapadne zemlje i kulturološkom sudaru pojedinaca koji su se u zrelijoj dobi odvažili vratiti u rodnu zemlju u potrazi za svojim korijenima, Chou se primio posla. Susreti s takvim ljudima, njihova iskustva i psihološke transformacije kroz kakve su prolazili, uvelike su mu pomogle u slaganju scenarija, a konačan rezultat je blago rečeno, fascinantan.   

Koliko je odrasla osoba sposobna povezati se s rodnom 'grudom', ljudima i običajima, a u njoj je posljednji put boravila u dojenačkoj dobi? Chou nam kroz lik Freddie (impresivan glumački debi Ji-Min Park) krajnje emotivno dočarava psihološko stanje uma mlade osobe koja pokušava pronaći sebe i svoj identitet, osobe licem i naličjem nimalo drugačije od ostalih, izvornih Južnokorejaca (kako su joj jednom prilikom dobacili novostečeni prijatelji), a s usađenim francuskim mentalnim sklopom (ne zna zucnuti niti jednu riječ na korejskom).

Posve je jasno kako ona nije stigla u Seul kako bi istraživala kulturu (primjerice, odbija drugima natočiti piće kako to nalaže običaj već si buntovno sama ulijeva), ljude i mjesto iz kojeg je potekla već kako bi pronašla biološke roditelje i iz prve ruke saznala razloge zbog kojih su je dali na usvajanje.

Već prilikom prvog susreta s ocem i njegovom obitelji, u Freddie se lome osjećaji. Istovremeno ga mrzi, voli, žali i prezire. Emotivni zanos kakvim je dočekana (baka prednjači u milovanjima, cendranju i sl.), kod nje stvara novu psihološku blokadu, zbunjenost i anksioznost nakon koje odluči otići.

Kako prolaze godine, Freddie proživljava nove životne transformacije, buntovna, samostalna, pomalo i divlja, krizu identiteta skriva ispod fasade dopadljive, kulerske pojave, no u konačnici je sama i očajna. Katarzu proživljava u toliko iščekivanom susretu s majkom, no njezin put ka samospoznaji tu ipak ne staje.

Uz znalački izvedenu pripovjedačku liniju i neizostavnu bujicu osjećaja, Chou i vješto izmjenjuje ritmove samog tijeka radnje i životnih faza svoje junakinje pa tako svjedočimo nebrojenim dojmljivim vizualima koji se duboko urezuju u pamćenje gledatelja poput onog rođendanskog hipnotičkog partyja u podrumu tattoo shopa, duge vožnje pitoresknim krajem ili puko promatranje običnih prolaznika. Uistinu, impresivno ostvarenje na koje valja utrošiti dva sata vremena. 

OCJENA: 5/5