Na nedavno održanom ‘ZagrebDoxu’ hrvatsku premijeru je dočekao i jedan od ponajboljih dokumentaraca minule godine, dobitnik Zlatnog lava za najbolji film na festivalu u Veneciji i kandidat za nagradu Oskar, ‘’All the Beauty and the Bloodshed’’, koji ove subote stiže i u našu kinoteku.

Nan Goldin, međunarodno je priznata i poznata fotografkinja i umjetnica, zakleta aktivistica i srčani borac za prava malih ljudi kao i onih izopćenih. Istovremeno ona je i žena traumatične prošlosti i života spremna u jeku jedne od najvećih aktivističkih akcija moderne povijesti pred kamerama po prvi put u potpunosti ogoljeti svoju dušu i pričati nam o svim svojim uspjesima kao i najmračnijim životnim periodima…   

Kad je nakon više godina borbe s ovisnošću o OxyContinu (opioidnom analgetiku kojeg su joj pripisali liječnici nakon operacije ručnog zgloba) 2018. osnovala P.A.I.N. (Prescription Addiction Intervention Now), Nan Goldin je počela i snimati javne istupe svoje aktivističke skupine s namjerom da od snimaka složi dokumentarac.

Producentska kuća kojoj je prišla s idejom sugerirala joj je Lauru Poitras, jednu od najzvučnijih, a svakako i najznačajnijih živućih dokumentaristica uz obrazloženje kako će uz takvo ime njezina priča dobiti najkvalitetniji mogući tretman i doprijeti do gomile ljudi. 

Goldin je bila skeptična znajući kako je Poitras do tad bila prvenstveno angažirana oko političkih tema i popratnih zakulisnih radnji u što smo se primjerice mogli uvjeriti u njezinom, Oskarom nagrađenom dokumentarcu ''CitizenFour'' koji kazuje priču o ozloglašenom zviždaču Snowdenu.

All the Beauty and the Bloodshed (2022)

Režija: Laura Poitras

Sudjeluju: Nan Goldin, David Velasco, Megan Kapler, Marina Berio, Noemi Bonazzi, Patrick Radden Keefe, Harry Cullen, Robert Suarez, Alexis Pleus…

Žanr: Dokumentarni

Trajanje: 122 min.

Na njezino iznenađenje, Poitras je bila oduševljena idejom želeći je proširiti prikazom njezina vlastita života i karijere i stvari su se konačno zakuhale. Premda na prvi pogled ove dvije teme djeluju gotovo nespojivo i jedinu poveznicu čini sama Goldin, Poitras je znala u što se upušta te smo u konačnici dobili jedan slojevit portret umjetnice i aktivistice kakav do sad nismo imali priliku vidjeti.

Od rana djetinjstva gdje joj bila uskraćena toliko nužna roditeljska ljubav i podrška, čvrstog odnosa sa starijom sestrom, seljakanja po udomiteljskim domovima i komunama, prvi susretom s fotografijom pa sve do otkrivanja vlastite seksualnosti, života u queer zajednici, afirmacije, aktivizma u jeku AIDS epidemije 80-ih i konačne ovisnosti OxyContinu te borbe protiv farmaceutske kompanije u vlasništvu jedne od najbogatijih i najmoćnijih obitelji na svijetu,  Goldin (dobar dio snimaka viđenih u filmu je dio njezine osobne arhivske građe) i Poitras nam u ovom izuzetnom filmu imaju uistinu štošta za kazati.

Starija sestra joj je primjerice bila velika inspiracija i vjetar u leđa po pitanju buntovnog stava premda je sama slomljena od strane roditelja i institucija u konačnici počinila suicid. Biti u društvu homoseksualaca i transrodnih osoba početkom 70-ih bio je veliki bauk, no ona se upravo uz te ljude osjećala najvoljenijom i najpoželjnijom.

Kad su joj u inače turbulentnom životu nastupila neka uistinu teška vremena, nije se libila zarađivati prostituiranjem iako je to priča o kojoj kazuje s ogromnom knedlom u grlu. Ljubavi, a bilo ih je, kretale su se od onih platonskih do poprilično mučnih i bolnih, a dočim bi zapazila nepravdu nad određenim skupinama (posebno pripadnicima LGBT zajednice) prva bi stala u red u povorkama borbi za njihova prava. 

Takav duh vidljiv je i kroz njezin umjetnički opus gdje kroz svaku fotografiju lovi neki životni moment, kako njezin vlastiti tako i prijatelja i društva u kojem se kretala, a bilo je tu nekih uistinu osebujnih likova poput kultnog redatelja Johna Watersa, glumice Cookie Muller i drugih značajnih figura umjetničke queer scene.

Naravno, uz osobni život i karijeru, poseban naglasak filma stavljen je na aktivističku borbu P.A.I.N.-a protiv moćne multimilijarderske obitelji Sackler i raskrinkavanja njihove fasade dobrodušnih filantropa koji su krvavi novac od prodaje OxyContina i sličnih medikamenata prali kroz donacije za neke od najzvučnijih svjetskih muzeja i umjetničkih galerija.

Ne želim biti pobornik neke teorije zavjere, no siguran sam kako bi ''All the Beauty and the Bloodshed'' suvereno osvojio ovogodišnjeg Oskara da je iz priče izuzeta borba sa Sacklerima. Kako god bilo, film je itekako vrijedan vaše pažnje stoga nemojte propustiti priliku pogledati ga u kinoteci.

OCJENA: 4.5/5