Izuzev predstavljanja još jednog oskarovskog kandidata (op.a. ''Women Talking''), ovog tjedna ćemo se pozabaviti i filmom koji u subotu stiže u kinoteku, a u mnogočemu je poput prvonavedenog čvrst predstavnik rastućeg #MeToo pokreta. Krenimo redom.

Nakon što otkriju kako su muškarci godinama koristili kravlje sredstvo za smirenje kako bi ih pokorili i silovali, žene i djevojke iz neimenovane, izolirane menonitske kolonije u odsustvu muškaraca koji su otputovali u obližnji grad i nadgledali jamčevinski postupak nad uhićenim zlostavljačima održe plebiscit kako bi odlučile hoće li ostati i ne raditi ništa, ostati i boriti se ili otići.  

Za tu značajnu ulogu među ostalima su odabrane i Ona (R. Mara), Salome (C. Foy), Mariche (J. Buckley) i Agata (J. Ivey) dok su za zapisničara uzele povratnika u koloniju, plahog učitelja Augusta (B. Whishaw). Kroz iduća dva dana one se okupljaju u staji i kroz niz emotivnih, nerijetko i žustrih razgovara raspravljaju o sudbinama svih žena iz kolonije… 

Women Talking (2022)

Režija: Sarah Polley

Uloge: Rooney Mara, Claire Foy, Jessie Buckley, Frances McDormand, Judith Ivey, Emily Mitchell, Kate Hallett, Liv McNeil, Sheila McCarthy, Michelle McLeod, Ben Whishaw, Kira Guloien…

Žanr: Drama

Trajanje: 104 min.

Nakon desetogodišnje redateljske (ne računajući rad na kratkometražnom humorističnom TV serijalu ''Hey Lady!'' iz 2020.) i još duže glumačke pauze, Sarah Polley se na veliku scenu vraća u punom jeku #MeToo kampanje adaptacijom istoimenog romana ''Women Talking'' kanadske autorice Miriam Toews.

Okupljena je prava glumačka crème de la crème i moglo se samopouzdano krenuti u realizaciju. Priča na prvi pogled djeluje pomalo kaotično jer si Polley uzima i previše vremena kako bi nam otkrila period u kojem se radnja događa, tko stoji iza zločina i koliko su oni trajali? Ideja koju pak pronosi posve je jednostavna, no okruženje u kojoj se rađa je atipično.

Unatoč zvjezdanoj postavi koja bez imalo sumnje potvrđuje svoj status (uključujući i neka nepoznata lica), radnja je gotovo u potpunosti lišena neke naglašenije dramatike, da ne kažem i dinamike. Sve se odvija poprilično sporo i pre komorno (zamislite ''12 Angry Men'' lišen bilo kakvih uzbuđenja) i kako vrijeme odmiče, u glavu vam se polako uvlači crv sumnje koji glasno kazuje kako ovako posložena priča nije trebala ići dalje od kazališne adaptacije.

Naravno, članovi Akademije su već godinama sustavno izloženi pritisku kojekakvih pokreta i ne bi se dobro prošli da su ga ignorirali na ovogodišnjim nominacijama, no po mojem skromnom mišljenju nije vrijedan takvog priznanja. 

Opetovano zlostavljane, kako psihički i fizički, tako i seksualno, žene iz ove fanatične vjerske zajednice nikad nisu imale izbor. Njihov glas se nije čuo niti se njihovo mišljenje uvažavalo. Izuzev tih osnovnih prava, žene nisu imale niti mogućnost izobrazbe unutar kolonije i represija koja je provođena nad njima učinila ih je podređenima u svakom pogledu. Sve dok nisu odlučile reći, DOSTA! 

Kroz ovaj film svjedočimo njihovom buđenju i odlučnosti, no način na koji se to odvija je, ponavljam, odviše trom i pritom pomalo dosadnjikav. Prije negoli me neki optuže za šovinizam, reći ću kako sam film gledao u društvu vlastite supruge koja je u konačnici donijela jednake zaključke. Gluma je svakako vrijedna spomena, ali to je ipak premalo da bi film zavrijedio nominaciju za najbolje ostvarenje ili ono za najbolji adaptirani scenarij.

OCJENA: 3.5/5

Nešto bolji dojam ostavlja fiktivni prikaz životne krize slavne carice Elizabete, u narodu poznate pod nadimkom Sisi.

Austrijska carica Elizabeta Bavarska (V. Krieps) bliži se svom 40. rođendanu, no umjesto sanjarenja o raskošnom slavlju i nezaboravnoj zabavi, njezine misli su crne, a ponašanje turobno i začuđujuće. Na protokolarnim dočecima tako glumi nesvjesticu i sve češće žudi za bijegom iz dvorca i od supruga, cara Franje Josipa (F. Teichtmeister).

Opsesivno je opterećena svojim fizičkim izgledom i figurom, preskače obroke ili gotovo ništa ne jede, slabo spava i svoje čemerno raspoloženje nerijetko lomi na sirotom osoblju. Uz njezine sve češće izlete izvan carstva do Franje Josipa sve glasnije dopiru govorkanja o preljubu s instruktorom jahanja Middletonom (C. Morgan).

Corsage (2022)

Režija: Marie Kreutzer

Uloge: Vicky Krieps, Florian Teichtmeister, Katharina Lorenz, Jeanne Werner, Alma Hasun, Manuel Rubey, Finnegan Oldfield, Colin Morgan, Aaron Friesz…

Žanr: Biografski, drama, povijesni

Trajanje: 112 min.

Elizabeta se polako guši u tom toksičnom okruženju, osjeća se nevoljenom i otuđenom, a sve više je i smeta što kao žena nema prava utjecaja na bilo kakve značajnije državne odluke…

Stariji gledatelji će se vjerojatno lako prisjetiti klasične filmske trilogije o carici Sisi (tumačila ju je nezaboravna Romy Schneider) koja se 90-ih često reprizirala na TV programima državne televizije, no ovdje mogu zaboraviti na njezino lepršavo, zabavno i ljupko izdanje. Austrijska redateljica Marie Kreutzer je priču o voljenoj carici odlučila prikazati iz jedne totalno drugačije perspektive.  

Fikcija je ovdje spojena s istinom, a istina je ta da Sisi nije bila nimalo sretna i spokojna kako ju je narod doživljavao. Na pragu 40-og rođendana ona upada u svojevrsnu krizu srednjih godina, postaje sve tjeskobnija i ogorčenija i smatra kako je nakon gubitka prepoznatljive ljepote izgubila svrhu postojanja.

Premda je carica, sve važne državne odluke donosi isključivo njezin suprug i njezina uloga ostala je striktno protokolarna. Ona više ne želi 'tako plesati'. Ona želi nešto više od života u zlatnom kavezu. Istina, posjeti tu ti tamo ustanove za mentalno oboljele ili vojne bolnice, nastoji im poboljšati uvjete, ali dočim poželi učiniti nešto značajnije, Franjo Josip je stopira i upozorava na neposluh.

Karakterno iznimno kompleksna, Elizabeta je bila mnogo više od ljupke ljepotice. Bila je ambiciozna i načitana (također i veliki poliglot), znatiželjna (fiktivno je ubačen moment njezinog poznanstva s Louisom Le Princeom, pionirom razvitka prve kamere) i spremna na promjene. Imperij (čitaj, suprug) ju je u tome sputavao. Marie Kreutzer je odlučila kako je vrijeme da iluzija bajke o savršenoj princezi nestane poput rasplinutog balončića. Vrijeme je za feministički prikaz njezina života.

Njezina Sisi ruši tabue, pokušava iznova razbuditi seksualni apetit, pokazuje srednji prst suprugu i uzvanicima, puši cigarete, a na kraju i uživa heroin (!). Kad konačno stiže do najdebljeg zida, Kreutzer joj nudi fiktivni izlaz, bijeg u pobjedu, ali istovremeno i poraz.

U duhu prošlogodišnje biografske drame ''Spencer'' (Sisi je u mnogočemu bila njezina preteča), ''Corsage'' je film koji je svakako vrijedan vaše pažnje, no bit će zasigurno i onih kojima će djelovati poprilično sterilno i zamorno. Takva je i bila intencija redateljice, jer za Sisi nisu isključivo cvale ruže već je bila okružena sivilom zlatnog sjaja. 

Fantastično odglumljen (Vicky Krieps iznova blista), interesantno koncipiran i realiziran, idejno emancipirajući, ''Corsage'' je daleko efektniji predstavnik spomenutog #MeToo pokreta negoli je to prvonavedeni film. Na kraju ću spomenuti i kako se dio muškog glumačkog ansambla nakon snimanja paradoksalno našao na optuženičkim klupama zbog optužbi za seksualno zlostavljanje, ali i neke druge, daleko gnjusnije činove.

OCJENA: 4/5