U jeku kino najezde oskarovskih kandidata (o jednom izrazito favoriziranom ćemo pokoju riječ nešto kasnije), termin je dobio i igrani dugometražni prvijenac nekadašnjeg novinara i filmskog kritičara Arsena Oremovića, ''Glava velike ribe'', koji je nakon prošlogodišnje domaće premijere na festivalu u Puli krenuo u redovnu distribuciju.

Istraumatiziran i otuđen, zatvoren u derutnoj obiteljskoj seoskoj kući, PTSP-ovac Traktor (N. Aljinović – Tot) nije nikad bio bliži samoj ivici života. Iz takvog kaotičnog i katatoničnog stanja izvlači ga brat Andrija (N. Butijer) koji sa suprugom Vesnom stiže iz Zagreba kako bi finalizirao prodaju te iste kuće i odveo ga natrag k njima.

Andrija je oportunist, lik koji želi postati uspješnim biznismenom, ima ideje, ali uz opetovane krive poteze i nedostatak sreće, njegove karte se nikako ne mogu dobro posložiti i duboko je zaglibio u dugovima. Vesna uglavnom šutke trpi njegove promašene projekte no strpljenje joj se polako i sigurno gubi.

Traktor postaje nijemi promatrač rasta napetosti između supružnika dok duboko u sebi i dalje iznova proživljava jedne te iste ratne traume koje ga proganjaju već desetljećima. Vesna mu odluči pomoći…   

Ne još tako davno, Arsen Oremović je biranim pisanim kritičarskim riječima dijelio lovorike, ali i packe domaćim i stranim autorima za njihov posao, a onda se u konačnici i sam odlučio okušati u tom nezahvalnom poslu.

Glava velike ribe (2022)

Režija: Arsen Oremović

Uloge: Nikša Butijer, Lana Barić, Neven Aljinović – Tot, Vinko Kraljevic, Marica Vidušić, Nenad Cvetko…

Žanr: Drama

Trajanje: 80 min.

Počeo je kroz žanr dokumentarnog i kratkometražnog filma polako graditi respektabilnu reputaciju, zaslužan je za rado gledan i hvaljen TV serijal ''Nesreća'', a sad je stiglo vrijeme i za vatreno krštenje u najneizvjesnijoj  kategoriji od svih, onoj dugometražnog igranog filma. 

Materijal za svoj debi u spomenutoj formi pronašao je u knjizi ''Glava velike ribe'' našeg renomiranog redatelja i scenarista Ognjena Sviličića otprije proslavljenog sličnim komornim, socio-politički angažiranim temama. Zvuči kao težak zalogaj ako uzmemo u obzir europsku (pa i šire) trendovsku hiper produkciju takvih priča? I da i ne. Neke priče i ideje su unatrag 15, 20 godina uistinu postale već dobrano prožvakane i ispljunute, zamorne i nepotrebne, no ova srećom i dalje pogađa sva prava mjesta. Barem ona u našem podneblju.

Društvo koje smo stvorili unatrag 30-ak godina i dalje je dobrano osakaćeno istim, ali i nekim nadošlim problemima. Pozicija aktera domovinskog rata, kako onih ispred, tako i onih iza obarača, nije se nimalo promijenila na bolje. Takve traumatične i kod mnogih još uvijek nezacijeljene ožiljke iznova je 'raskrvarila' nemilosrdna kapitalistička tranzicija koja malom čovjeku na Balkanu rijetko ili gotovo nikad ne daje pravu priliku za ostvarenjem snova. 

Traktor je ostao zamrznut u paklenom limbu ratnih strahota i spreman je dići ruke od svega, dok njegov brat s druge pak strane rasprodajom djedovine pokušava napraviti prvi veliki korak ka ulozi velikog poduzetnika. Nažalost, takve priče kod nas prolaze manje-više uz potporu (čitaj, mito) lokalnim političkim moćnicima i Andrija je svoju kuvertu dao 'pravim ljudima', no politička klima se iznenada izmijenila i 'pojeo vuk magare'.

Promašena i skupocjena prilika stvara mu nove frustracije, bračni odnosi se narušavaju i tuđi problemi unutar članova obitelji ostaju po strani. Ne i za Vesnu. Ona je umorna od Andrijinih 'muljanja' i želi pomoći Traktoru da se konačno oslobodi duhova prošlosti. Dok njihovo samopouzdanje polako raste, Andrija gubi kontrolu i sve dublje tone.

Oremović konce ovakve turobne, sporogoreće, ali sveprisutne hrvatske priče drži pod kontrolom, a pri tome mu uvelike pomaže glumački trojac Butijer/Barić (zasluženo nagrađena za ulogu u Puli)/Aljinović. Kemija između glumaca je opipljiva, suzdržana i napose iskrena (pogotovo u slučaju Butijera i Barić koji su do sad već zajedno surađivali u hrpi projekata) i gledatelju je kroz njihove interpretacije lako povući paralele s nekim Andrijom, Vesnom i Traktorom kakve i sami znamo iz stvarnih života.

Dok ruralna područja izumiru, gradovima 'plivaju morski psi'. Gdje je mjesto za male ljude? Hiper realizam izbija iz svakog kadra i posve je evidentan Oremovićev dokumentaristički pristup. Hoće li pak ovakva sumorna priča biti veliki magnet za domaću kino publiku, ne znam, ali znam da je riječ o vrlo dobroj drami i kako ćemo pokoju korisnu informaciju i anegdotu sa snimanja moći izvući u srijedu kad nam Oremović i Butijer stižu u kinoteku na čašicu razgovora.

OCJENA: 4/5

A kad sam već načeo priču o malim sredinama, malim ljudima i narušenim odnosima, stiglo je vrijeme za film koji već neko vrijeme marljivo gomila priznanja i skuplja sve značajnije bodove akademijinih glasača u konačnoj utrci za najprestižniju nagradu.

Njegov Pádraic (da se mene osobno pita, odmah bi sjajnom Farrellu uručio Oskara) je čovjek u svojim srednjim godinama, prostodušan i jednostavan. Vrhunac dana predstavlja mu odlazak u lokalni pub gdje ispijajući pivo najboljem prijatelju satima nabraja sastojke koje je pronašao u balegi svojeg konja i slične besmislice.

The Banshees of Inisherin (2022)

Režija: Martin McDonagh

Uloge: Colin Farrell, Brendan Gleeson, Kerry Condon, Barry Keoghan, Gary Lydon, Pat Shortt, Sheila Flitton, Bríd Ní Neachtain, Jon Kenny, Aaron Monaghan, David Pearse…

Žanr: Drama, komedija

Trajanje: 114 min.

Colmu (kao i uvijek maestralni Brendan Gleeson) je dosta takvih i sličnih uzaludnih razgovora i gubljenja vremena, vremena na koje ga biološki sat sve glasnije upozorava da mu curi.

On je glazbenik koji je već zagazio u šesto desetljeće života, nema obitelj i nikakvu ostavštinu po kojoj će ga pamtiti. Odlučan je stoga prestati gubiti dragocjeno vrijeme na neambicioznog Pádraica već ga iskoristiti za duševni mir i skladanje glazbe koja će ga učiniti besmrtnim. 

Pádraic  to ne može pojmiti i smatra kako se ljudi prvenstveno pamte po dobrim djelima i reputaciji, a ne tamo nekakvoj glazbi. Colm pod svaku cijenu želi raskinuti takvo, po njegovom mišljenju, toksično i nepotrebno prijateljstvo. U središtu njihova konflikta nađu se tako i Pádraicova sestra Siobhán (jako dobra Kerry Condon), vjerojatno i najpametnija osoba u mjestu koja je također svjesna svoje prolaznosti i neiskorištenih životnih mogućnosti te priglupi Dominic (također upečatljiv Barry Keoghan), mladić koji samo želi biti prihvaćen i voljen. 

McDonagh nam svoju, u mnogočemu jednostavnu, a opet tako životnu tragikomičnu priču maestralno servira uz nezaboravne citate koji odišu mudrošću i neizostavnim humorom, ali nas istovremeno i tjera na promišljanje o vlastitim životima, nepromišljenim postupcima, prijateljstvima i vlastitim tragovima u beskraju.

Hoćemo li biti zaboravljeni istoga trena kad ovaj planet napuste i naši prvi potomci ili za sobom ipak ostavljamo nešto više? McDonagh se svojeg nasljeđa ne treba bojati, isto tako niti njegova sjajna glumačka postava jer ono što čine je prava filmska čarolija. Tako jednostavna, a opet tako iskrena i moćna. Moj naklon.

OCJENA: 5/5