Inteligentno režiran, vješto napisan i predvođen Cate Blanchett, treći film američkog redatelja Todda Fielda mogao bi imati veliku ulogu na Oskarima.

Treba li uopće isticati, Cate Blanchett – za ulogu nagrađena u Veneciji i na Zlatnim globusima – izuzetno je uvjerljiva i moćna, od goleme sjene koju baca njezina interpretacija Lydije Tár, ostali glumci jedva da se i vide. Jednako to impresivno radi na gestualnoj i retoričkoj razini, gdje se svakako oslanja i na dojmljivo koncipiran scenarij Todda Fielda.

 

Jean-Baptiste Lully, francuski barokni skladatelj i instrumentalist, umro je od posljedica gangrene izazvane ubodnom ranom na nozi. Kad su mu sugerirali amputaciju noge, ne pristaje – onda više ne bi mogao plesati, rekao je.

Situacija postaje apsurdnija ako kažemo da je ranu prouzročio sam: ozlijedio se predmetom koji je predstavljao ranu verziju dirigentskog štapića. Naime, umjesto mahanjem po zraku, Lully je – očito prilično snažno – udarao oštrim vrhom u pod. Nesretni slučaj koštao ga je života, no njegova je ideja označila važnu kariku u uspostavi moderne figure dirigenta.

U razgovoru s Adamom Gopnikom, proslavljenim piscem The New Yorkera, tu nam zanimljivu crticu iz povijesti glazbe prenosi Lydia Tár, još slavnija skladateljica i dirigentica, prva žena na čelu Berlinske filharmonije te pripadnica elitne skupine EGOT-ovaca (umjetnika koji su tijekom života osvojili nagrade Emmy, Grammy, Oscar i Tony).

Za razliku od Gopnika, Tár je, dakako, izmišljena protagonistica istoimenog filma Todda Fielda, psihološke drame koja je očarala većinu kritičara, ali i uzburkala duhove u pahuljastom dijelu američke kulturne scene svojim pristupom identitetskim politikama i onom što se, ovisno o ideološkoj poziciji, naziva woke kulturom ili kulturom otkazivanja.

Nema dvojbe, treći film ovog američkog, ne osobito prolifičnog redatelja, u dobroj se mjeri bavi kulturno-ideološkim prijeporima postpandemijskog Zapada, no istovremeno on je i meditacija na temu umjetničke opsesije, prilog raspravi o odnosu umjetnika i djela, izvrstan prikaz sustavne zloupotrebe moći, a onda i psihološka studija rasapa ličnosti u kojoj se grijesi iz prošlosti vraćaju obavijeni velom jeze.

Upravo zbog ove posljednje komponente, koju redatelj promišljeno i veoma suptilno dozira, Tár bi mogao biti onaj film koji je za pravo razumijevanje potrebno gledati više puta, i koji bi prilično brzo mogao pronaći put u filmske udžbenike.