U kina nam se ovih dana poput Djeda Mraza, Božićnjaka, svetog Nikole ili kako god ga već nazivali ušuljao ''Stric, film o kojem su se već mjesecima mogli slušati hvalospjevi. Riječima hvale unatoč, dočim je riječ o domaćem art-house naslovu koji koketira sa žanrovskim filmom, gledanju uvijek prilazim s određenom skepsom, jer ruku na srce, nismo se baš posljednjih desetljeća osobito proslavili s takvim hibridima. 

Istina, prve najave su djelovale poprilično obećavajuće, no jedno je 'trejler', a posve drugo kompletan film. Kad sam ga konačno pogledao, paf, opalilo me poput munje posred čela, konjskog kopita u muda. Dečki su napravili pravi mali 'masterpis' recentne hrvatske kinematografije.

Jugoslavija, potkraj 80-ih. Majka (I. Roščić), otac (G. Bogdan) i sin (R. Sikavica) kroz čudnu, krajnje neobičnu i nervoznu atmosferu obavljaju završne pripreme kako bi na savršen način proslavili Božić sa stricem (M. Manojlović) koji stiže iz Njemačke i sa sobom nosi vrijedne darove, no sve što je moglo poći po krivu, pošlo je.

Od razbijenog pijata, nedovoljno ispečene purice do zagorenih kolača, od savršenog Božića neće biti ništa, ali oni će se krajnje potruditi. Nakon odglumljene dobrodošlice, obitelj sjeda za stol gdje započinje bizaran razgovor kojeg prekida zvuk stričeva mobitela (!)…

Stric (2022)

Režija: David Kapac, Andrija Mardešić

Uloge: Predrag Miki Manojlović, Ivana Roščić, Goran Bogdan, Roko Sikavica, Kaja Šišmanović…

Žanr: Triler, crna komedija, drama

Trajanje: 104 min.

Da, dobro ste pročitali, mobitela. Nije ovdje ništa kako se na prvu čini. Doduše, uz ukočene glumce te ispoliranu scenografiju i kostimografiju, lako bi se mogli zavarati kako gledamo još jednu domaću sapunicu, no koliko god Kapac i Mardešić imali iskustva i u tim vodama, razlozi robotskog ponašanja njihovih likova se polako otkrivaju.

Stric u ovom slučaju nije neki omiljeni član rodbine koji se poput mnogih otisnuo u bijeli svijet trbuhom za kruhom te se jednom godišnje trijumfalno vraća u rodni kraj. Ne dragi moji, on je nešto posve drugačije. Radnja se naime ne događa 80-ih niti je pravi Božić u tijeku već je posrijedi jedna prava noćna mora.

Teško se upuštati u pojašnjenje same radnje bez da vam nešto ne spojlam, ali vjerujte mi kad vam kažem da je ovo film koji će vas itekako iznenaditi, uzdrmati, a u mnogočemu i nasmijati. Reference na spomenute 80-e mlađim gledateljima možda i neće biti baš kristalno jasne, poznate ili duhovite, no autorski dvojac ih itekako dobro zna istaknuti.  

Premda će velika većina reći kako nikad nije čula ni za Kapca, a bogme ni Mardešića, ne može im se zamjeriti pošto je dotičnima ovo dugometražni prvijenac. Naravno, nisu oni do jučer statirali u kukuruzu i potom se iznebuha bacili na ovakav projekt već su vještine pomno klesali godinama. Kao strastveni filmofili (a to se ovdje može primijetiti u nebrojenim kadrovima), scenarij su peglali dosta dugo.

Ideja u startu možda i jest nastala iz interne zajebancije i osobnih obračuna s nepostojećim bogatim rođacima (čitaj. gastarbajterima) iz Njemačke, Amerike ili bilo koje druge 'zemlje obećane' koji su socijalističkoj 'bijedi' blagdanima donosili čokolade, slatkiše, haljine ili strane cigarete i bili dočekivani kao sam Isus, ali jako brzo se pretvorila u nešto daleko veće.

Kao veliki fanovi žanrovskog filma, posebno hororaca i noir trilera, i Kapac i Mardešić su nam kroz svoje ranije radove (op.a. ''Zagorski specijalitet'' i ''Prokleti'') dali nagovijestiti kako su predodređeni za velike stvari, a kad su se akademski 'ispolirali' i dodatno nabrijali na europski art-house i autore poput Hanekea, Lanthimosa ili legendarnog Lyncha, ne čudi pretjerano da smo od njih i dočekali ovako dobar i ispaljen film. Navedenim utjecajima (itekako se mogu zamijetiti) unatoč, Kapac i Mardešić su stvorili nešto svoje i posebno, nešto jebeno dobro. 

Scenarij je inteligentno razrađen do najmanje sitnice, a opet dovoljno obavijen misterijom i otvorenim svršetkom, dok su dijalozi i replike već nakon prvog gledanja postali antologijski. Pokušajte se unatrag dvadeset i kusur godina prisjetiti nekog citata iz domaćeg filma koji vam se trajno urezao u pamćenje. Teško, zar ne? Nemojte sad kao iz puške ispaliti -'Skuhala sam ti paštašutu!- i sl. sranja jer spram ovom filmu zvuče otrcano.

Ovdje će vam mnogi, poput od Manojlovićeva lika izgovorenog -Jesi drko? Ajde reci stricu.- ili -Ćao seko, zdravo seko!- vječno odzvanjati mislima i mamiti smiješak na lica. Isto se može reći i za savršeno pogođene songove Novih Fosila ('Dunjo mirisna') i Magazina ('Dva zrna grožđa') koje ćete nakon gledanja filma još danima nesvjesno pjevušiti.

Kapac i Mardešić su nas dobro mentalno silovali i šokirali, a koliko god to zvučalo bolesno, nama ili barem meni, se to izuzetno dopalo. Ispod površine nelagodom i jezom prožetog filma, skriva se i poruka o pravom značenju obitelji, zajedništvu i ljubavi. Nju upečatljivo pronose 'kućni glumci' redateljskog dvojca, Roščić (možda i najbolja uloga njezine dosadašnje karijere), Bogdan i Sikavica, a za sve je zaslužan nenadjebivi Predrag 'Miki' Manojlović.  

Priznao je Kapac tijekom razgovora u zadarskoj kinoteci kako su za ulogu strica na audicijama izvrtjeli sve moguće domaće i regionalne glumce, ali nju je mogao iznijeti jedino Miki. Stari šarmer i napose briljantan glumac uspio je svojom fantastičnom izvedbom pobuditi kod gledatelja istovremeni osjećaj empatije i gađenja, a takvo što mogu tek rijetki. Kumovala je tome dakako i redateljska intervencija koja ga je znala u pravom momentu zaustaviti u daljnjem očaravanju publike jer njegov lik je u konačnici ipak dijaboličan, a ne drag i mio.

Ovdje ću prestati i podvući crtu na cijelu priču. Svi, ali apsolutno svi segmenti filma, a pritom mislim na režiju, scenarij, glumu, kameru (Miloš Jaćimović), jezivu glazbu Mire Manojlovića koja se snažno oslanja na synth zvuk 80-ih, scenografiju i kostimografiju, ovdje su dotjerani do savršenstva i mogu sa zadovoljstvom uskliknuti kako smo dočekali jedan od ponajboljih hrvatskih filmova od osamostaljenja.

Neću lagati i kad kažem da će biti i onih kojima se ovakav 'mindfuck' neće nimalo dopasti, no ja im u tome ne mogu pomoći već uputiti k prvom multipleksu na novu porciju ubijanja moždanih stanica s nekom ultraskupom holivudskom bljuvotinom. Živio stric!

OCJENA: 5/5