Posljednji oproštaji s ikonama iz filmskog, glazbenog ili primjerice sportskog svijeta posebno su teški kad je riječ o ljudima koji su na vas svojim kreativnim djelovanjem neizbrisivo utjecali gotovo cijeli život.

Osobno su me kroz posljednjih nekoliko godina određeni odlasci dobrano uzdrmali pošto sam te neponovljive individue doživljavao bliskima kao da su mi bili odani prijatelji ili članovi obitelji.  

David Bowie, Christopher Lee, John Hurt, Sean Connery, Chris Cornell, Christopher Plummer, Maradona… tek su neke od legendi uz koje smo odrastali i srastali, divili se njihovim posebnim umijećima i potiho priželjkivali da žive i djeluju vječno, a to se posebno odnosi na Ennia Morriconea.

Mnogi će imati svoje favorite kad govorimo o filmskim skladateljima, no mišljenja sam kako je malo koji od njih na ovako jedinstven način ujedinio glazbenu i filmsku umjetnost. Iako su se do sad o ovom genijalcu načinili brojni dokumentarci, ispisale knjige i eseji, njegovu priču je na posebnu razinu uzdigao zemljak, redatelj Giuseppe Tornatore, uz dokumentarni film ''Ennio''.

Ennio (2021)

Režija: Giuseppe Tornatore

Sudjeluju: Ennio Morricone, Bernardo Bertolucci, Gianni Morandi, Dario Argento, Franco Piersanti, Clint Eastwood, Bruce Springsteen, Hans Zimmer, John Williams, Giuseppe Tornatore…

Žanr: Dokumentarni, biografski, glazbeni

Trajanje: 156 min.

Počevši od rana djetinjstva i očeve odluke da se ozbiljno započne baviti glazbom, upisivanjem u konzervatorij, odnos s mentorom Petrassijem, prvih doticaja s eksperimentalnom glazbom, skladanjem za spaghetti westerne pod pseudonimom pa sve do krajnje afirmacije i statusa legende, Ennio Morricone i brojni sugovornici nam kroz intervjue strastveno prepričavaju njegov život, rad i utjecaj na generacije i generacije…

Čovječe, kad i dan-danas nakon nekoliko desetljeća od prvog slušanja uključim Morriconeovu glazbu iz Jofféova zaboravljenog klasika iz 80-ih, povijesne drame ''Misija'', u očima mi se skupe  grumeni suza i po tko zna koji put me iznova uzdrmaju snažne emocije.

Tako moćno, tako dirljivo i tako snažno, a opet prdonjama iz Akademije nije bilo dovoljno dobro da Ennia konačno nagrade priznanjem kojeg je iščekivao desetljećima. Da, nažalost dobro znana štorija o nepravdi zvanoj 'Oskar'. 

Prepričava nam ovaj neprežaljeni maestro tu mračnu mrlju iz prošlosti dok suzdržava suze. Nije riječ o nikakvom ego tripu već saznanju kako je iste godine kipić za najbolju glazbu pokupio Herbie Hancock za obradu jazz standarda i to u filmu kojeg gotovo više nitko ne pamti.

Nije za našeg Ennia sve išlo tako glatko kroz život kako bi mnogi mogli pomisliti. Kolege s glazbene akademije, uključujući i spomenutog, za njega izuzetno bitnog mentora, dugo vremena nisu priznavali Morriconeov rad smatrajući ga inferiornim i beznačajnim na polju umjetničke vrijednosti.

Rastrgan između želje za inovacijama, posebno onima na polju eksperimentalne glazbe i poigravanjem sa zvukom, a ne melodijom, Ennio nikad nije bio u miru već se osjećao otuđenim i samim, zarobljenim u vlastitim ambicijama i potrazi za novim. Strast i instinkt su ga tjerali dalje, a to je bilo brzo prepoznato.

Prvi koji je nanjušio njegovu unikatnost bio je kolega iz ranih školskih dana, na filmu tad još relativno nepoznati Sergio Leone. Kad je ovaj dvojac uskladio svoje razine genijalnost, nastala je nezapamćena i neponovljiva filmsko glazbena kohezija koja je rezultirala nezaboravnim suradnjama kroz Leonoeve filmove (među ostalima, trilogija o čovjeku bez imena, ''Bilo jednom na divljem zapadu'' i ''Bilo jednom u Americi'').

Svi su ostali zapanjeni Enniovim inovativnostima u glazbenim temama poput zvukova zviždanja, pucanja ili fijukanja bićem i nije trebalo proći suviše vremena da publika prigrli takav uistinu poseban pristup glazbi. Ennio je promptno postao vruća roba i zvijezda, vukli su ga na sve strane i nije bilo gotovo niti jednog talijanskog redatelja koji nije želio raditi s njim. Redali su se filmovi, serije i popularnost mu je rasla kao da je rock superstar, no na priznanje struke je morao još dugo čekati.  

Kroz šest desetljeća dugu karijeru, maestro je skladao glazbu za gotovo pet stotina filmova i serija, a paralelno je gradio i karijeru klasičnog dirigenta i skladatelja. Tornatore (Ennio je zaslužan za glazbu iz većine njegovih filmova) je u ovom dva i pol satnom dokumentarcu kroz dirljive intervjue s Enniom i impozantnim brojem sugovornika iz svih sfera umjetnosti složio jedan fascinantan portret umjetnika koji podjednako uživa divljenje svojih renomiranih kolega poput Hansa Zimmera ili Johna Williamsa, pa sve do redateljskih velikana i glazbenih zvijezda kao što je Bruce Springsteen, James Hetfield ili Mike Patton.

Maestro nas je nažalost napustio 2020., no njegova ostavština ga je učinila besmrtnim. Obavezna preporuka za sve štovatelje lika i djela ovog čudesnog čovjeka ali i sve one koji će to tek postati.

OCJENA: 5/5