Ispisane su nebrojene knjige i eseji o filmovima koji zbog kojekakvih poteškoća nažalost nikad nisu uspjeli ugledati svjetlo dana i mnogi su se mogli zakleti kako će ista sudbina zadesiti i animirani film ''Mad God'', životni projekt legendarnog majstora praktičnih efekata, stop i go motion animacije, Phila Tippetta.

No njegov tri desetljeća dugačak put do publike je ovih dana srećom konačno završen. Rezultat? Jedan od najuvrnutijih, najbizarnijih i najuznemirujućijih uradaka u povijesti sedme umjetnosti.

U postapokaliptičnom, devastiranom i grotesknim kreatura nastanjenom svijetu jedna misteriozna osoba skrivena iza gas maske, kacige i neobičnog odijela spušta se svojevrsnim ronilačkim zvonom iliti kapsulom duboko ispod površine sve kako bi na mjestu označenom na raspadajućoj mapi aktivirala eksploziv skriven u kovčegu kojeg neraskidivo nosi u ruci.

Mad God (2021)

Režija: Phil Tippett

Uloge/glasovi: Alex Cox, Niketa Roman, Satish Ratakonda, Hans Brekke, Jake Freytag, Tom Gibbons…

Žanr: Animirani, fantazija, horor, eksperimentalni

Trajanje: 83 min.

Na putu do svoje destinacije ta ista osoba nailazi na zastrašujuće prizore razaranja i nasilja, no to ga ne ometa u njegovoj misiji. Svaki korak kojeg čini budno je promatran sve dok….

I nema više. Pogledajte film pa sami dokučite što je 'pjesnik' htio reći, no morat ću vas u toj misiji odmah obeshrabriti jer premda svako od nas ponaosob može iznijeti određene logične pa čak i nelogične zaključke, naglasit ću kako ni sam Tippett nema odgovore na nebrojena pitanja koja je ovdje bezobzirno izbacio. Kad bi ga uspio definirati kroz tek dvije riječi onda bi mu komotno zalijepio 'genijalni kaos' epitet, no hajmo mi ipak otpočetka.

Phil Tippett, briljantan um koji stoji iza neponovljivih kreacija stop motion animacije, praktičnih efekata, a kasnije i go motion animacije na kojima su odrastale 30+ generacije (spomenut ću od mnogih 'originalnu' ''Star Wars'' trilogiju, ''Robocopa'', ''Willow'', ''Jurassic Park''…), tijekom 90-ih je doživio grubo buđenje kad je shvatio kako će ga sve bolji, kvalitetniji i u mnogočemu jeftiniji CGI efekti neminovno izbaciti iz posla stoga se odlučio oprostiti sa stilom.  

Svaki slobodan termin, vikend i dragocjeno vrijeme utrošio je kako bi uz pomoć svojih tad još uvijek nevještih učenika snimio nešto što nitko do tad nije uspio. Naime, još odmalena, Tippett je bio i ostao začaran zastrašujućim, ali ujedno i zadivljujućim slikama osebujnog nizozemskog slikara  Hieronymusa Boscha, a kad se usput kroz odrastanje susreo i s radom pionira stop animacije Raya Harryhausena, njegov život dobio je novi smisao.  

Sve one ideje koje nije uspio provući kroz rad na visokobudžetnim studijskim projektima, Tippett je opsesivno pospremao u poseban 'moždani pretinac' s ciljem da akumulirane noćne more izbaci kroz formu vlastita dugometražna filma. Uz spomenuti radni ritam bilo mu je jasno kako će takav proces stvaranja trajati uistinu jaaaako dugo.

U tom, tri desetljeća dugom kreativnom naletu Tippett je u više navrata izgubio volju za nastavkom rada na filmu, no ideja ga je toliko proždirala da je na kraju u potpunosti izgubio razum što ga je u najmračnijem životnom trenutku odvelo i do mentalne institucije.  

Zaboravljen od strane moćnih producenata i bez potpore jakih studija, Tippett se odlučio na očajnički čin sve kako bi okončao svoju viziju, a to je bilo prikupljanje sredstava putem crowdfundinga. Hrpa štovatelja i zagriženih filmofila srećom je prepoznala njegov projekt kao nešto uistinu posebno i na kraju je prikupio tri puta više novca negoli je inicijalno tražio. Što se u konačnici izrodilo iz ove nevjerojatne priče, pokušat ću vam obrazložiti kroz vlastitu interpretaciju.

Prije svega, naglasio bio kako je Tippettov film apsolutni art i na njega valja gledati potpuno otvorena uma. Kako je i sam znao naglasiti, niti jedan umjetnik ne želi biti lako shvatljiv i svaki promatrač će ga gledati drugačijim očima. Ova priča pak starta s ulomkom iz starog zavjeta koji kazuje o Božjoj intervenciji u trenutku apsolutne ljudske destrukcije i samodestrukcije, a to je u određenu ruku i polazište cijele ideje.

Ljudska glupost, sklonost nasilju i uništenju prati nas od pamtivijeka i koliko god puta su se urušile civilizacije, koliko god patnje je za nama ili oko nas, mi preživljavamo sve kako bi mogli nastaviti s apsolutnim uništenjem. 

Nelagoda, gnušanje i čisti užas prikazani su na grotekstan, a istovremeno i zadivljujući način i premda bi mogao biti nesmotren u izjavi kako je kompletan film obilježen stilom povrh sadržaja, Tippett je na ovom paklenom putu bacio gomilu mrvica koje će najstrpljiviji marljivo kupiti i usput pronalaziti čistu simboliku i genijalnost.

Uz sve do sad viđene i neviđene tehnike animacije (postoje i određene igrane sekvence u kojim se među ostalima pojavljuje i kultni redatelj Alex Cox), briljantan dizajn i montažu, svakako valja istaknuti i sve prisutnu glazbenu pozadinu (cijeli film je u potpunosti lišen dijaloga) za koju je zaslužan proslavljeni američki skladatelj i član nekadašnjeg punk benda 'The Strikers', Dan Wool. 

Ne treba naravno posebno naglašavati kako ovaj začudni hibrid spomenutih Boscha i Harryhausena, odnosno, ranoga Lyncha, Jana Švankmajera,  Tsukamota pa čak i glazbenih videospotova metal progresivaca Toola nipošto nije za mase već probranu ekipu željnu novih, nezaboravnih i povrh svega inovativnih iskustava. Tippettova genijalnost je neosporna, a s ovim životnim djelom to je iznova potvrdio i nadmašio.

U vremenima obilježenim novim ratnim stradanjima, financijskim nestabilnostima i sve prisutnom paranojom, tajming izlaska Tippettova filma nije nikako mogao biti bolji ili aktualniji. Autor bi u  budućnosti želio nastaviti s ovom pričom, malčice možda i komercijalnijom i široj publici prihvatljivijom, no o tom po tom.

OCJENA: 4.5/5