Ovih je dana započela priobalna mini turneja fantastičnog dokumentarca ''Tvornice radnicima'' Srđana Kovačevića, a jednu od postaja čini i zadarska kinoteka 'Kino Zona' koja film i autora ugošćuje iduće srijede.

Riječ je o dokumentarcu koji će tematski bez ikakve sumnje biti privlačan onim gledateljima koji su kroz mutne privatizacije svjedočili raspadu domaćeg industrijalizma od samostalnosti naovamo, ali i svima onima koji žele saznati zašto određena, nekoć izuzetno uspješna tvornica, unatoč radikalnim i smjelim potezima svojih radnika i upravnog odbora i dalje nije pronašla sigurno mjesto podno našeg sivog kapitalističkog neba.

2005. radnici tvornice ITAS u Ivancu, okupirali su pogone želeći prekinuti naum novih vlasnika koji su započeli s rasprodajom proizvodnih strojeva i prezidavanjem prostorija s ciljem da ih razjedine i prebace u sestrinsku tvrtku. Štrajkovi glađu i brojna suđenja osigurali su im postepeno poziciju samoupravljačkog modela kakav do tad nije uspio u niti jednoj bivšoj socijalističkoj državi.  

Tvornice radnicima (2021)

Režija: Srđan Kovačević

Sudjeluju: Dragutin Varga, Božo Dragoslavić

Žanr: Dokumentarni

Trajanje: 105 min.

Desetak godina kasnije ITAS ponovno upada u probleme za koje je uz ekonomsku krizu dobrim dijelom zaslužan i direktor Božo Dragoslavić s loše ugovorenim poslovima koji tvornici umjesto dobiti donose isključivo gubitke. Sve veće nezadovoljstvo radnika prenosi mu sindikalni povjerenik Dragutin Varga koji je poput većine sve glasniji u odluci kako ga treba smijeniti… 

Nekoć industrijski gigant na prostorima bivše federacije ITAS upao je početkom milenija poput nebrojenih tvrtki i tvornica u ralje koruptivne privatizacije koja je za cilj imala još jedno uništavanje uspjelog poslovanja sve kako bi kasnije nakon prodaje strojeva i ostalog inventara najvjerojatnije rasprodali i zemljište na kojem bi niknuo kakvi prodajni centar.

Radnici ITAS-a u ovom slučaju srećom nisu pokleknuli već su rekli -No pasarán!-. Tvornički pogoni su bili pod budnim radničkim stražama 24 sata dnevno, neki su štrajkali glađu, pale su i sudske tužbe, no u konačnici su uspjeli preuzeti 55% vlasništva nad tvornicom i započela je samoupravljačka era. 

Srđan Kovačević ulazi u tvornicu s kamerom desetak godina kasnije i započinje petogodišnje putovanje koje je rezultiralo s impozantnih 500 sati (!) materijala. Mnogi, daleko iskusniji redatelji od Kovačevića (op.a. ovo mu je prvi dugometražni film) izgubili bi se lako u nezahvalnoj zadaći suvisle montaže tako pozamašnog materijala, no on je srećom imao izuzetno vrijednog saveznika u vidu jednog od ponajboljih majstora montaže na ovim prostorima, Damira Čučića.   

Zahvaljujući klasičnom dokumentarističkom pristupu, Kovačević je s vremenom polako 'kupio' naklonost radnika koji su ubrzo zaboravili na kamere i tu dobivamo one autentične, iskrene momente. Suze, gorčina, nevjerica, svađe, neizvjesnost, nepovjerenje tek su neke od reakcija koje su isplivale na površinu kroz ta turbulentna vremena u kojima su se uz poslovne probleme dogodila i vidna generacijska razilaženja.  

Stara garda odlučna je u namjeri da pod svaku cijenu sačuva svoju životnu utvrdu ponosa, izvor radosti i tuge, mjesto kroz koje su odrastali i srastali kao ljudi, kao kolektiv. Mladi? Oni nemaju strpljenja u čekanju zaostalih plaća već s vremenom svladavaju delikatne radne vještine uz pomoć iskusnih kolega, a potom podviju rep i dragocjeno stečeno znanje odnose u privatne tvrtke za nešto veću šaku novaca.

Njima je pojam kolektiva i kolegijalnosti stran, relikvija socijalističke prošlosti uz koju je život u modernim vremenima neodrživ. U centru tog generacijskog okršaja je sindikalni povjerenik, a kasnije i član odbor Dragutin Varga, karizmatičan čovjek (fizionomijom neodoljivo podsjeća na slavnog holivudskog glumca Eda Harrisa) koji živi i diše za ITAS i njegovu ostavštinu već dulje od 4 desetljeća. 

Dok ostali svoje nezadovoljstvo izlažu kroz pogonska šaputanja, Varga ide drito u glavu, bez pardona udara u srž problema, a to je većim dijelom filma antagonist u manifestaciji direktora tvornice, Bože Dragoslavića. Krivi poslovni potezi potonje spomenutog doveli su tvornicu i radnike na novi rub egzistencije, no argumenti koje iznosi sebi u obranu i nisu u potpunosti neopravdani.

U ova ekonomski nepredvidljiva vremena sve teže je naći kvalitetne i stabilne partnere koji će kapitalizirati njihov trud i znanje, no radnicima je to slaba utjeha jer riječi ne plaćaju račune niti donose kruh na stol. Varga se kao sindikalni vođa otvoreno suprotstavlja Dragoslaviću, propituje njegovu sposobnost, no neki su skeptični i oko Varginih postupaka, motiva i krajnjeg cilja.

Kovačević budnim okom kamere pažljivo hvata sve navedene, ali i brojne druge dileme iz tog petogodišnjeg razdoblja i pruža nam kao laicima i gledateljima jedan otvoren pogled na tegobe kroz koje su mnogi radnici prošli ili dalje prolaze. Isplati li se kroz model radničkog samoupravljanja nastaviti tvrdoglavo odupirati nemilosrdnom kapitalističkom udaru i kreirati neizvjesnu budućnost ili pognuti glavu, staviti sav svoj život na bubanj i čekati prvu nemoralnu ponudu koja niti približno neće vratiti uloženo?

Odlično snimljen, režiran i montiran, ''Tvornice radnicima'' je jedan uistinu poseban i vrijedan dokumentarac koji opravdano osvaja priznanja po festivalima, naklonost i divljenje publike, kritike i struke i bila bi prava šteta propustiti ga.

OCJENA: 5/5