- Daj mi neku komediju! Treba mi smijeha. - Vapaj je kakav nerijetko čujem od svojih prijatelja i poznanika već dobrano izmorenih bezumnim (uglavnom) holivudskim blockbusterima ili socijalno-političko angažiranim dramama.

Nažalost, ovaj nekoć iznimno kreativni i nasušno potrebni žanr (posebice u ova suluda pandemijsko-ratna vremena) u posljednje vrijeme tek rijetko iz mora prosječnosti i isfuranih ideja zna na površinu izbaciti nekog 'kapitalca' za pamćenje i valja se vraški dobrano namučiti u potrazi za takvim žanrovskim Moby Dickom.  

Neki od najsigurnijih izvora ili ribarskom terminologijom rečeno, 'pošti', za takav ulov skriva se u španjolskim i argentinskim kinematografijama koje su se na tom polju još odavna itekako  iskazale, posebice kroz svoja nebrojena crnohumorna ostvarenja.

Official Competition (2021)

Režija: Mariano Cohn, Gastón Duprat

Uloge: Penélope Cruz, Antonio Banderas, Oscar Martínez, José Luis Gómez, Manolo Solo, Nagore Aramburu, Irene Escolar, Pilar Castro…

Žanr: Komedija

Trajanje: 114 min.

Kao dokaz te moje teze u zadarsku kinoteku iduće srijede stiže jedan njihov zajednički pothvat koji je siguran sam vrijedan vaše pažnje i vrlo lako bi vam mogao izvući osmijehe na lica.  

Napunivši 80. rođendan, španjolski milijarder Humberto Suárez (José Luis Gómez) sve odlučniji je u naumu da za sobom ostavi neki trag koji je zamjetniji od njegova farmaceutskog poslovanja, kojekakvih fondacija ili spomenika. Isprva mu padne na pamet da napravi most i dodijeli mu svoje ime, no nakon kraćeg premišljanja odluči kako bi bolje bilo da producira neki film. Naravno, taj film mora iza sebe imati neka globalno zvučna imena i ne smije biti tek tamo neka prosječna priča već adaptacija Nobelom nagrađene knjige.  

Ne želeći ništa prepustiti slučaju, on svojem asistentu Matíasu (M. Solo) naloži da angažira renomiranu, ali i ekscentričnu, Zlatnom palmom ovjenčanu redateljicu Lolu Cuevas (P. Cruz). Ova pak pristane režirati film pod uvjetom da njezina adaptacija bude slobodna i da za glavne uloge uzmu međunarodno proslavljenog Félixa Riveru (A. Banderas) i istaknutog kazališnog glumca Ivána Torresa (O. Martínez). Već prilikom prvog susreta Lola shvati kako će nekako morati pronaći kemiju između dva potpuno različita glumca čija ega nadilaze sam projekt…

Zvuči nevjerojatno, ali trebala su proći puna 4 desetljeća (toliko otprilike traje Penélopina karijera, a Banderasova još i dulje) da ovo dvoje najzvučnijih i svakako najglamuroznijih (respekt Javieru Bardemu) španjolskih glumaca konačno podijeli filmski kadar. Doduše, pojavili su se oni u dva ista projekta, no nikad nisu imali zajedničke scene.

Ono što nije uspjelo Pedru Almodóvaru ili primjerice Fernandu Truebi, uspjelo je pak argentinskom autorskom dvojcu Marianu Cohnu i Gastónu Dupratu. Oni su spomenutom dvojcu pridodali svojeg zemljaka sa španjolskom adresom, Oscara Martíneza (mnogi ga vjerojatno pamte iz fantastičnog omnibusa ''Wild Tales'') i sve je posloženo na najbolji mogući način.

Priča nas na izraženo satiričan način uvodi u svijet pretencioznih umjetnika čija taština frca na sve strane, a dočim se sukobe dva različita glumačka svijeta koja se u mnogočemu preziru, nastaje pravi urnebes. Félix Rivera (jako dobar Banderas) je tako tipična filmska zvijezda koja na prvi radni sastanak stiže u nabrijanom sportskom autu uz pratnju neke starlete, ima svojeg asistenta i snima tobože angažirane, ali u konačnici patetične video poruke sve kako bi servirao medijima svoju humanu stranu i zadivio fanove. Njegov pristup glumi i projektima je striktno poslovan i generičan.  

S druge pak strane imamo Ivána Torresa (podjednako dobri Martínez), kazališnu ikonu koja prezire instant, netalentirane zvijezde poput Felixa, festivale, nagrade i apsurdno visoke honorare. On na glumu gleda kao na poziv, a ne izvor lake zarade i ima svoje metode priprema za uloge od kojih ne odstupa premda potiho ipak sanjari o nagradama kako bi prilikom dodjele mogao javnosti i medijima iznijeti svoje oprečne stavove. Naravno, takvi različiti karakteri od prvog trenutka stvaraju naglašen rivalitet kroz koji svaki ponaosob pokušava redateljicu Lolu uvjeriti u nesposobnost ovog drugog. 

Kad uz navedeno takvim, naizgled nemogućim projektom još upravlja i egocentrična art-house figura (odlična Cruz), situacije kulminiraju do usijanja. Zahvaljujući neortodoksnim metodama, Lola tijekom priprema za snimanje iz svojih zvijezda nastoji izvući prave emocije i ega im ostaviti po strani, no to naravno izazove još i žešće sukobe i prepucavanja koje dovode i do neočekivanog, ali toliko potrebnog crnohumornog klimaksa. 

Mariano Cohn i Gastón Duprat se na jedan pametan i napose duhovit način obračunavaju sa svijetom kojem i sami pripadaju, pa tako veći dio priče postavljaju unutar stilistički  minimalističkog hladnog okruženja aludirajući na ozbiljne art-house drame ili bolje rečeno, karikirajući ih.

Likovi također predstavljaju pravi hibrid glumaca i redatelja o kojima smo itekako čuli, a autori nisu ni propustili niti autoironičan moment u kojem Banderasov Felix kazuje Loli kako je Ivan loš glumački izbor jer njegov španjolski naglasak i dalje vuče na Argentinu premda tu živi već 3 desetljeća. Takav i slični momenti u filmu su gotovo sveprisutni što ga uz angažiranu glumu i dobru režiju čini pravim guštom za gledanje. 

OCJENA: 4/5