Veselio sam se tamo negdje sredinom siječnja što ću u kinu moći konačno pogledati najnoviji film redateljskog maestra P.T. Andersona ''Licorice Pizza'' no vražji COVID me prisilio na dvotjedni 'kućni pritvor' i ta prilika je otišla u ropotarnicu sjećanja.

Kako sam vam već obećao u nadolazećem periodu predstaviti najznačajnije oskarovske kandidate, a spomenuti film bez ikakve dileme to i jest, posegnuo sam za nepopularnim metodama i pogledao ga na malom ekranu, ali dojam je u konačnici svejedno očekivan. I kad se udalji od teških tema i hladnokrvnih likova te se filmskim vremeplovom nostalgično otisne u nedužne 70-e, P.T. Anderson je i dalje j****a legenda!

San Fernando dolina, 1973. Petnaestogodišnji Gary Valentine (C. Hoffman) je iskusni dječji TV glumac čiji trenutak slave polako, ali neupitno prolazi, no njega kao već pravog 'prefriganog lisca' to i ne uzrujava suviše jer se u svakoj potencijalno dobroj poslovnoj prilici zna valjano poslužiti čvrstim i utjecajnim poznanstvima i slatkorječivim lukavstvom. 

Kad na fotografiranju za školski godišnjak upozna 25-godišnju asistenticu fotografa Alanu Kane (A. Haim), Gary ne gubi vrijeme već odmah započne s flertanjem premda je ona starija dobrih deset godina od njega. Alana mu to odmah jasno daje do znanja, no Gary se ne da pokolebati već je uvjeri da se nađu iste večeri, makar na brzom piću. Od tog trenutka započinje njihov prijateljski, nešto kasnije i partnerski odnos, no oboje žele više, ali to ne znaju reći na najbolji način niti u najbolje vrijeme…

Ako su po vlastitim sjećanjima iz djetinjstva prošle godine kinematografski mogli probirati Kenneth Branagh (op.a ''Belfast'') ili Paolo Sorrentino (''The Hand of God''), a ranije i ostali poput Lucasa, Scorsesea, Linklatera i sl., zašto kvragu tom nostalgičnom bijegu ne bi podlegao i P.T. Anderson?

Licorice Pizza (2021)

Režija: Paul Thomas Anderson

Uloge: Alana Haim, Cooper Hoffman, Sean Penn, Tom Waits, Bradley Cooper, Benny Safdie, Skyler Gisondo, Mary Elizabeth Ellis, John Michael Higgins…

Žanr: Drama, komedija, romantika

Trajanje: 134 min.

Kuhao je i on u glavi svoju ideju još otkako je za vrijeme snimanja jednog filma uočio 'mulca' koji se samouvjereno upucava daleko starijoj curi s filmskog seta i taj prizor mu se nastanio u glavi, urnebesan, simpatičan i napose romantičan. Slažući jedno s drugim u scenarij, prisjetio se vlastitih dogodovština iz djetinjstva provedenog u San Fernando dolini, ali i onih svojeg dugogodišnjeg prijatelja, producenta Garya Goetzmana koji je poslužio kao savršen model za kreiranje lika Garya Valentinea. 

Ljubavna toplo-hladno igra Garya i Alane, hvatanje atmosfere 70-ih uz društveno-političke aktualnosti (nestašica goriva i Nixonovo obraćanje naciji), trendove (vodeni kreveti i povratak flipera), reference na filmove (''American Graffiti'', ''Bridges of Toko-Ri'', ''Live and Let Die'', a indirektno i ''Taxi Driver''…), filmske i ine idole (William Holden, Barbra Streisand, Evel Knievel…), glazbu (The Doors, David Bowie, Nina Simone, Paul McCartney…) i onu čistu djetinjastu nevinost kojom glavni protagonisti polako koračaju ka svijetu odraslih i nekim važnim odlukama, čine Andersonov film jednim pravim filmofilskim užitkom za oči, uši, ali ponajprije, dušu.

Gotovo svaki kadar, pa i sam naziv filma (''Licorice Pizza'' je bio naziv popularnog dućana s gramofonskim pločama u San Fernandu) ispunjen je simbolikom i autoru bitnim referencama, dok su likovi skrojeni po stvarnim osobama kojima se Anderson divio kao klinac. Sean Penn je tako primjerice utjelovio Jacka Holdena (zapravo slavnog glumca Williama Holdena) kojeg je mali Anderson zamišljao kao zvijezdu u nekom od svojih budućih filmova.  

Rekreirao je tako i scenu u kojoj Pennov Holden pijan pokušava motorom na golf terenu preskočiti zapaljenu prepreku, nakon čega nespretno pada na pod, no u stvarnosti je to 1973. jednom prilikom pokušao učiniti čuveni kaskader Evel Knievel koji se pijan slupao u parkirani automobil. Takva i slična Andersonova sjećanja i anegdote iz djetinjstva sveprisutne su, ali je fokus prvenstveno na našem atipičnom paru, Garyu i Alani.

Redatelj je svoje povjerenje poklonio glumačkim debitantima, no ta odluka nije bila nepromišljena pošto je Coopera i Alanu itekako dobro poznavao otprije. Naime, Cooper je sin njegovog najdražeg glumca, po mnogima i najboljeg prijatelja, tragično preminulog Philipa Seymoura Hoffmana, a Anderson ga je kroz zajednička druženja često snimao u kućnim filmovima zajedno sa svojom djecom.  

Premda se nećkao da li prihvatiti ovako velik i zahtjevan glumački zalogaj, Cooper je nasreću pristao i po svemu pokazanom dostojanstveno uskočio u očeve cipele te nam dokazao kako klan Hoffman ima čvrste gene i sigurnu budućnost. Alana je s druge pak strane proslavljena članica pop rock sastava 'Haim' kojima je Anderson u prošlosti u nekoliko navrata snimio glazbene video spotove kroz koje je uočio njezine glumačke mogućnosti. Interesantno je za spomenuti kako u filmu glume i njezine stvarne sestre, odnosno, pravi otac i majka.

Kemija između Coopera i Alane je nevjerojatna, energija kojom zrače je gotovo pa opipljiva, a to je ujedno i najveća snaga filma. Zaljubljeni pogledi, geste i vibra kojom odišu, gotovo će svakog podsjetiti na crtice iz vlastita života i pritom nam razdragano razvući osmijehe od uha na uha na lica. Prava divota! Mnogo je tu detalja na koje se da ukazati, no ne želim vam kvariti užitaka gledanja i pronalazaka pustih asocijacija kojima film vrvi. Eh da, Bradley Cooper? Izvanredna, urnebesna, frenetična epizoda.

Nominacije za najbolji film, režiju i originalni scenarij su posve zaslužene, no ne bi imao ništa protiv da je film skupio još pokoju poput one za najbolju glumicu ili kameru. Dobio li na kraju krajeva kipiće ili ne, najveća nagrada je za sve nas sam film. Gospodine P.T. Andersone, moj naklon!

OCJENA: 5/5

Za drugi kinematografski izlet u prošlost možemo se zahvaliti Oskarom nagrađenom scenaristu, a posljednjih godina i sve aktivnijem redatelju, Aaronu Sorkinu. Nakon povijesne drame o jednom od najkontroverznijih suđenja u novijoj američkoj povijesti (op.a. ''The Trial of the Chicago 7''), Sorkin se vraća u doba holivudskog lova na vještice, ali i ispisivanja TV povijesti, odnosno, intenzivnom bračno/poslovnom odnosu glumačko-glazbenog para Ball/Arnaz i time nanovo kupuje naklonost Akademije. 

Radnja filma se vremenski isprepliće i čas smo u 1939. gdje talentirana, ali nedovoljno eksponirana glumica Lucille Ball (N. Kidman) zahvaljujući producentima RKO kompanije i dalje dobiva minorne uloge u B filmovima. Na setu jednog od takvih 'promašaja' upoznaje zgodnog i talentiranog kubanskog glazbenika i glumca Desija Arnaza (J. Bardem), budućeg supruga i poslovnog partnera.

Being the Ricardos (2021)

Redatelj: Aaron Sorkin

Uloge: Nicole Kidman, Javier Bardem, J. K. Simmons, Nina Arianda, Tony Hale, Alia Shawkat, Jake Lacy, Linda Lavin, Ronny Cox, John Rubinstein, Clark Gregg…

Žanr: Biografski, drama, povijesni

Trajanje: 131 min.

U sadašnjosti, sad već ostarjeli scenaristi, kasnije ćemo saznati najvećeg sitcoma u povijesti američke televizije ''I Love Lucy'', pripovijedaju kako se Lucille početkom 50-ih našla u problemima nakon što ju je jedan radijski voditelj javno prozvao kao članicu komunističke stranke, odnosno, turbulentnom odnosu sa suprugom za kojeg žuta štampa tvrdi da je vara…

Ideja o snimanju biografskog filma o životu jedne od najvećih TV zvijezda u povijesti, legendarne Lucille Ball, kuhala se u Hollywoodu još od 2015. kad je zadaća pisanja scenarija prepuštena upravo Sorkinu dok je spomenutu glumicu trebala tumačiti Cate Blanchett. Naravno, kako to često biva, projekt je zapeo u produkcijskom limbu, Blanchett je ispala iz igre, Sorkin je u međuvremenu pokazao i svoj redateljski talent i u konačnici su pale neke nove odluke.

Unatoč negodovanju štovatelja lika i djela legendarne TV glumice, uloga Lucille Ball dopala je 'plastičnoj' Nicole Kidman, dok je ona njezina zavodljivog supruga i vještog manipulatora Desija Arnaza dodijeljena međunarodno poznatom španjolskom 'tigru' Javieru Bardemu.

Sorkin se iznova scenaristički poigrao ignorirajući klasični 'tajmlajn' i narativ pa nas tako čas baca u srce skandala s optužbama za Lucilleino članstvo u 'partiji' i izvanbračnoj aferi njezina voljenog Desija, čas u 30-e i njezinu borbu za statusom A glumice, čas u moderna vremena gdje akteri iz najplodnijeg razdoblja njihovih karijera prepričavaju situacije iza kulisa snimanja omiljenog sitcoma.

Premda je takav pristup na momente zabavan, Sorkin se ritmički gubi i baca gledatelje u nezahvalnu poziciju istražitelja epohe u kojem se određeni prizor zbiva jer kvalitetnoj šminki unatoč, na licima Kidmanice i Bardema ne možemo jasno razaznati kad imaju 20, odnosno, 40 i više godina.

Uz spomenuto vremensko preplitanje, Sorkin se hvata i hrpe velikih tema poput položaja latinoameričkih glumaca i žena u 'zlatnom' Hollywoodu, McCarthyevom 'lovu na vještice', ali i privatnim životima naših glavnih protagonista i na kraju imamo dojam da je u svemu tome ipak malčice pretjerao. Ono što je najbolje odrađeno tiče se savršeno posloženog teritorija za glumačke demonstracije, a tu su se Bardem i osobito Kidmanica našli kao ribe u vodi.  

Njihove interakcije, verbalne dosjetke i poseban odnos čine inače poprilično ziheraški odrađenu biografsku dramu puno boljim filmom nego što to ustvari jest. Sorkin se na momente gubi poput studijskih redatelja pojedinih epizoda TV serijala ''I Love Lucy'' (jednog takvog paradoksalno imamo upravo u filmu) i sva kvaliteta počiva na inspiriranim glumačkim izdanjima spomenutih glumaca uključujući i sasvim solidne, ali za Oskara ipak nedovoljno dobre epizode J.K. Simmonsa ili one Nine Ariande.  

Uz sve rečeno, valja istaknuti kako je ''Being the Ricardos'' jedan sasvim solidan film kojeg će se jako brzo zaboraviti premda mu se Akademija smilovala i pružila čak tri nominacije (najbolja ženska, najbolja muška i najbolja sporedna muška uloga) iako to realno rečeno i nije posve zaslužio. Šteta!

OCJENA: 3.5/5