Ovogodišnje izdanje ZFF-a ni u svojem devetnaestom izdanju nije razočaralo programskom selekcijom, a za posebnu dozu ludila pobrinuli su se uz najšokantnije,odnosno, najprovokativnije filmske naslove godine, ''Titanom'' Julije Ducournau i ''Lambom'' Valdimara Jóhannssona.

Filmovi su to koji će i najliberalnije gledatelje natjerati na istodoban osjećaj divljenja i gađenja, no nenaviklima na ovakav direktan 'udar' filmske umjetnosti, nikako neće biti ugodno.  

Zahvaljujući bizarnoj prometnoj nesreći, Alexiji (A. Rousselle) je kao djevojčici u lubanju usađena titanska pločica. Godinama kasnije, ona svoj, oku neugodan ožiljak ne skriva već izbrijava glavu kako bi ga svi bolje vidjeli, uključujući i pohotnu mušku populaciju koja dolazi na automobilske sajmove gdje Alexija egzotično pleše i pozira uz nabrijana vozila. Uporni fanovi željni su njezina autograma i selfija, a najuporniji se odluči na korak više što rezultira njegovom smrću.  

Naime, Alexija u sebi skriva mnoge mračne stvari kao i činjenicu da je serijski ubojica, ali i da je fizički više privlače vozila negoli ljudi. Kad nekontroliranim ubojstvima izazove pozornost policije, ona se odluči na očajnički, ako ne i suludi potez gdje se zahvaljujući fizičkoj transformaciji prijavi policiji kao Adrien, dječak koji je nestao desetljeće ranije.

Pozvavši ga na identifikaciju, vatrogasni zapovjednik Vincent (V. Lindon) potvrdi policiji kako je to uistinu njegov davno izgubljeni sin. Ubrzo njih dvoje razviju jedan poseban odnos premda svima biva kristalno jasno kako to nije njegov sin…

Julia Ducournau, žena koja nas je prije pet godina dobrano uzdrmala sa svojim kanibalističkim dugometražnim prvijencem ''Raw'', iznimno originalnoj i hrabroj priči o seksualnom, ali i psihofizičkom buđenju jedne djevojke, vraća se još luđa i kreativnija, a na to nije ostao imun niti žiri ovogodišnjeg festivala u Cannesu koji joj je na iznenađenje mnogih dodijelio Zlatnu palmu.

Titane (2021)

Režija: Julia Ducournau

Uloge: Vincent Lindon, Agathe Rousselle, Garance Marillier, Laïs Salameh, Myriem Akheddiou, Bertrand Bonello, Dominique Frot, Adèle Guigue…

Žanr: Drama, horor, ZF

Trajanje: 108 min.

Mnogi će reći kako je ta odluka šokantna, kontroverzna pa čak i apsurdna, no u ovom 'ružnom pačetu' skriva se jedan 'titanski' snažan labud.

Potrebna je posebna količina lucidnosti, provokativnosti i neograničene kreativnosti kako biste u isti koš (čitaj. scenarij) utrpali ovoliko, naizgled nespojivih ideja, ali Julia je točno znala u što se upušta i daje nam do znanja kako za nju ne postoje konvencionalne žanrovske, a bogme niti strukturalne granice.

Njezin centralni lik je Alexia koja nakon spomenute prometne nesreće pretrpljene u djetinjstvu izrasta u 'mehanički hladnu' mladu ženu lišenu emocija, a svemu tome je uvelike kumovao i odnos s rezerviranim ocem, odnosno, odsutnom majkom. Posebnu, a pritom mislim i ispaljeno uznemirujuću simbiotsku konekciju ona lakše uspostavlja s automobilima (u to je u jednom momentu uključen i seks s nabrijanim Cadillacom, da, dobro ste pročitali) negoli s ljudima i dočim se osjeti ranjivom ili ugroženom od strane potonjih, Alexia ih hladnokrvno likvidira.

Dočim izgubi kontrolu i započne sa suludim ubilačkim pohodom, ona se iznenada nađe u bezizlaznoj situaciji iz koje pokuša pobjeći preuzimanjem identiteta nestalog dječaka. Kako bi iole nalikovala mlađem muškarcu, nužna je fizička transformacija, a nju postiže šišanjem kose, brijanjem obrva i lomljenjem nosa kako bi izgledala muževnije. Upravo ovaj posljednji proces ostat će vam dugo usađen u pamćenje, no to je tek zagrijavanje za ono što dolazi.   

U priču upada Vincent, čovjek rastrgan samoćom i čežnjom za izgubljenim sinom u tolikoj mjeri da odbija DNK testiranje Alexie premda okolina i fizički izgled kazuju kako tu nešto gadno ne štima. Alexia uskoro osjeti bol, pažnju i ljubav koju joj Vincent iskazuje što polako i u njoj budi do tad neotkrivene emocije. Ona polako shvaća kako nije jedina koja se boji svoje krhkosti i samoće i da dvije izgubljene duše mogu stvoriti neraskidivi odnos.

Sve navedeno možda i ne bi izgledalo tako bizarno da ne postoji segment priče koji se zove trudnoća, odnosno, začeće djeteta nakon snošaja s automobilom! Umjesto standardne laktacije iz Alexijinih bradavica curi motorno ulje, ali ni tu se ne nadzire kraj fizičkim transformacijama.

U ovom trenutku se u vama pretpostavljam budi ono koji k…c pitanje, no vjerujte mi, Ducournau je sve to lijepo povezala. Naime, kompletna ideja se vrti oko odnosa na relaciji roditelj-dijete, fizičkim transformacijama (krhkost tjelesne građe) i bezuvjetnoj ljubavi, tj. prihvaćanju voljene osobe bez obzira tko ili što ona na kraju bila.  

Simbolika je prisutna u apsolutno svim aspektima priče i svoje temelje pronalazi čak i u grčkoj mitologiji (Uran i Geja, roditelji 'Titana') odnosno, katoličanstvu, ideji uskrsnuća i stvaranja novog čovjeka, čovjeka za budućnost, čovjeka kojeg će svi prihvatiti. Naravno, i ovdje je prisutan stilski utjecaj raznih autora počevši od vječne inspiracije i začetnika 'body horora' Davida Cronenberga, preko Davida Lyncha do Tsukamotoa pa čak i Caravaggia i njegovog chirao-scuro vizualnog stila, no sve je krenulo od jedne bizarne noćne more iz koje je Ducournau počela graditi priču.  

Strukturalno gledajući, ona baš i ne mari osobito za pravila niti nam nudi odgovore na sva pitanja kojih se dotakla. Dapače, njezin cilj nije ultimativna, mnogi će reći i pretenciozna provokacija i šokiranje, već debata. Fantastično snimljen (Ruben Impens), odglumljen (nevjerojatan debi Agathe Rousselle), režiran i osmišljen, ''Titane'' je instant kult koji zasigurno neće leći onima oni slabija želudca, ali zato čvrsto stojim iza konstatacije kako će najhrabriji biti nagrađeni jednim posebnim filmskim iskustvom o kojem će još dugo pričati.

OCJENA: 4.5/5

A dobru dozu diskusije će svakako potaknuti i ''Lamb'', dugometražni debi islandskog majstora specijalnih efekata Valdimara Jóhannssona.

Radnja filma vrti se oko bračnog para, Marije (N. Rapace) i Ingvara (H. Snær Guðnason), predanih zemljoradnika i stočara na izoliranom imanju podno islandskih brežuljaka čiju rutinu jednog dana naprasno prekine janjenje ovce. Naime, Maria i Ingvar ostanu zatečeni izgledom janjeta te ga odluče odnijeti u kuću kako bi se što brižnije pobrinuli o njemu.

Do tad poprilično hladan odnos između supružnika ponovno zatopli, osjećaji se nanovo bude i izvlače iz njih zatomljene emocije, a ubrzo ih neočekivano posjeti Ingvarov razmetni brat, nekadašnji glazbenik Pétur (B. Hlynur Haraldsson).

Lamb (2021)

Režija: Valdimar Jóhannsson

Uloge: Noomi Rapace, Hilmir Snær Guðnason, Björn Hlynur Haraldsson, Ingvar Sigurdsson, Ester Bibi, Arnþruður Dögg Sigurðardóttir, Theodór Ingi Ólafsson, Lára Björk Hall…

Žanr: Drama, horor, misterija

Trajanje: 106 min.

I dok Marie i Ingvar proživljavaju novu bračnu idilu, Pétur im jasno daje do znanja kako njihovo ponašanje i odnos sa stvorenjem nisu normalni…  

''Titane'' će dobar dio gledatelja zasigurno odvratiti svojim šokantnim i odvratnim prizorima, dok je kod ''Lamba'' sasvim drugačija priča premda postoje i neke očigledne poveznice. Naime, prvo spomenuti nalikuje na jednu suludu noćnu moru o međusobnom prihvaćanju, empatiji i povezanosti, dok kod Jóhannssona svjedočimo jednoj folk bajci s gotovo apsurdnom, ali istovremeno i jezivom premisom.

Sam autor (scenarij supotpisuje s međunarodno priznatim islandskim pjesnikom i piscem skrivenim pod pseudonimom Sjón) inspiraciju pronalazi u lokalnim folklornim legendama sve kako bi ih na bizaran način 'pripojio' dramskoj priči o odnosima, bolnim gubicima i posljedicama.

Tijekom gledanja ovog uistinu posebnog filma kroz glavu će vam se 'promeškoljiti' osjećaji nelagode, jeze, ali i empatije i humora. Minimalistički, gotovo kvazi dokumentaristički pristup materijalu, postavlja gledatelja u položaj nijemog promatrača koji brzo shvaća kako se podno tih čudesnih maglovitih islandskih brežuljaka i vulkanske zemlje skriva nešto mistično i zastrašujuće, no naši glavni protagonisti su svoj odnos sveli na neverbalnu komunikaciju i naporan rad i ne primjećuju ništa izvan rutine.

Potkraj prvog i početkom drugog čina radnja pak odlazi u jednom totalno neočekivanom smjeru. Saznajemo tad kako par vuče gadne ožiljke iz prošlosti i kako se nikad nisu oporavili od tragedije koja ih je pogodila, no novu i toliko potrebnu dozu uzbuđenja i živosti dobiju iz bliskog im izvora.

U tom momentu ulazimo u jedan bajkovit svijet u kojem Maria i Ingvar totalno gube doticaj sa stvarnošću, ne postavljaju logična pitanja niti traže njihove odgovore. Oni vjeruju kako su zavrijedili novu priliku i ne namjeravaju je odbaciti već čvrsto prigrliti ma koliko god neprirodna ona bila.

Potencijalni glas razuma javlja se dolaskom Pétura, no pokazat će se kako niti on nije spreman učiniti pravu stvar. Posljedice njihovog djelovanja kontra prirode i razuma eskalirat će u zastrašujućem finalu, no do tad smo i sami već svjesni kako je takav rasplet neizbježan.

Valdimar Jóhannsson je pokazao zavidnu pripovjedačku kvalitetu za jednog debitanta, specijalne efekte je savršeno dozirao i prilagodio priči (već je potvrđeno kako je dobio nagradu na nadolazećim Europskim filmskim nagradama kao što je i ''Titane'' dobio one za šminku i frizuru), a jezivu i bajkovitu atmosferu je izvukao i iz same lokacije koja je istodobno magična i zastrašujuća.

Glumci, posebice fantastična Noomi Rapace, su redom fantastični i mogu reći kako nezavisna distribucijska i producentska kuća 'A24' itekako ima nos za pronalazak posebnih filmova iz kojeg god kutka svijeta se pojavili. Što nam Jóhannsson sve priprema u budućnosti, ostaje nam za vidjeti, no ne bi bilo pretjerano ili preuranjeno za reći kako smo dobili europsku inačicu Roberta Eggersa, odnosno, Arija Astera.

OCJENA: 4.5/5