Kad je prije nekih mjesec i pol dana odjeknula vijest kako je hrvatski film ''Murina'' osvojio nagradu za najbolji debitantski film na jednom od najznačajnijih svjetskih filmskih festivala, onom u Cannesu, mnogi prosječni domaći ljubitelji filma nisu imali pojma tko je Antoneta Alamat Kusijanović, a kamoli njezina heroina Gracija Filipović, no i toj nepravdi će sad konačno doći kraj.

Prvo spomenuta je sa svojim dugometražnim prvijencem osvojila najveću nagradu od osamostaljenja države i još jednom hrvatsku kinematografiju uspješno 'podigla na valove novog ženskog vala' kojem svjedočimo posljednjih nekoliko godina. ''Murina'' je stigla u domaća kina, a da li je uistinu riječ o jednom o ponajboljih filmova recentne domaće produkcije, saznajte nakon standardnog sinopsisa.

Već dobrano nategnuti odnosi šesnaestogodišnje Julije (G. Filipović) i njezina autoritativnog i impulzivnog oca Ante (L. Lučev) dolaze do točke pucanja dočim u njihovu kuću na otoku stigne bogati stari obiteljski prijatelj Javier (C. Curtis). Ante želi s Javierom sklopiti posao života i do finalizacije istog provodi apsolutnu kontrolu nad Julijom i suprugom Nelom (D. Ćurčić).

Murina (2021)

Režija: Antoneta Alamat Kusijanović

Uloge: Gracija Filipović, Leon Lučev, Danica Ćurčić, Cliff Curtis, Jonas Smulders, Nikša Butijer…

Žanr: Drama

Trajanje: 92 min.

Ne mogavši više trpjeti očevo teroriziranje, Julija nastoji rasplamsati nekoć buran odnos svoje majke i Javiera i na taj način isprovocirati njihov zajednički odlazak s otoka i Antinog patrijarhalnog carstva, no ubrzo shvaća da svijet odraslih ima neka svoja nepisana pravila…

Antoneta Alamat Kusijanović svoju je filmsku karijeru počela graditi kroz produkciju kratkometražnih filmova prije nekih petnaestak godina sve kako bi se i sama 2013. prebacila u redateljsko-scenarističke vode. Nakon niza manje-više uspjelih kratkometražnih filmova od kojih je najveći uspjeh polučio višestruko nagrađivani ''U plavetnilo'' (među ostalima se okitio i 'Srcem Sarajeva' na festivalu u Sarajevu i 'Oktavijanom', a zadarska publika ga je imala prilike pogledati ovo ljetno u kinoteci Kino Zona), Alamat Kusijanović bila je itekako spremna 'zaroniti' u dugometražnu formu.

Uz pomoć Franka Graziana, Antoneta je složila priču koju na određen način lako možemo povezati s prethodno spomenutim kratkometražnim filmom, ako ne i prozvati svojevrsnim 'prequelom' premda to nije (op.a. radnja filma 'U plavetnilo' prati trinaestogodišnju djevojčicu Juliju koja s majkom pred obiteljskim nasiljem bježi na otok i tamo 'uranja' u određen pubertetski ljubavni trokut) jer je u oba slučaja riječ o temama odrastanja, obiteljskog nasilja, odnosno, položaja žena (i onih koje će to tek postati) u patrijarhalnom društvu.

U ''Murini'' je ta ideja dodatno proširena, ali i prošarana likovima i simbolikom koja kazuje kako je ova priča prisutna kako kod nas, tako i globalno. Patrijarhalni model nas još uvijek krivo uči kako je u našem društvu muška riječ 'svetinja' i kako glava obitelji ima apsolutno pravo odlučivati o sudbinama svih svojih ukućana, i to osobito žena.

Dolaskom druge očinske figure (tumači ga globalno poznati i priznati novozelandski glumac Cliff Curtis), čovjeka otvorenih svjetonazora, Julija proživljava pravu emancipaciju i uspijeva učiniti ono što njezina majka trebala učiniti još davno, a to je suprotstavljanje psihološkom zlostavljanju i omalovažavanju manipulativnog oca, odnosno, supruga. 

More i njegove zavodljive dubine za Juliju simboliziraju slobodu i ona je najsigurnija u njegovom beskrajnom plavetnilu, no na kopnu se osjeća sputano, zarobljeno i nemoćno sve do trenutka u kojem odlučuje reći STOP! U širem fokusu priče se nalaze i svrsishodni dobro usmjereni elementi ideje modernog i beskrupuloznog kapitalizma (Ante s partnerima želi Javieru prodati komad dobro nam znanog, tragedijom obilježenog teritorija) koji na jedan, možda ne toliko direktan način, kritiziraju jeftinu rasprodaju naše imovine koliko god mnogim ljudima ona sveta bila.  

Svi ti fragmentni čine jednu kvalitetnu cjelinu koja se uz određene scenarističke intervencije mogla i bolje povezati, no sitnim manama unatoč, riječ je o uistinu prekrasno snimljenom filmu (zahvale za to idu međunarodnoj poznatoj i priznatoj snimateljici Hélène Louvart čije radove smo ne tako davno mogli gledati u fantastičnim filmovima ''Never Rarely Sometimes Always'' ili Lazzaro felice), sigurne režije i glume (posebno impresionira mlada Gracija Filipović koja je Juliju tumačila i prethodnom redateljičinom filmu ''U plavetnilo'') s pričom koja je opće poznata u nas, a opet i posve univerzalna. Veliki Scorsese je to prepoznao (ovdje se potpisuje kao koproducent), prepoznao je žiri u Cannesu, publika u Puli, a sad je red i na vama. 

OCJENA: 4.5/5