Početkom godine, tradicionalno se održala fešta nezavisnog filma, svima znani i od strane filmofila obožavani 'Sundance Film Festival'. Našlo su tu kao i svake prijašnje godine hrpa odličnih naslova uglavnom obilježenim društveno-političkim, rasnim, spolnim i nebrojenim drugim socijalnim temama. Neki će reći kako su se s godinama među iskonske 'nezavisnjake' infiltrirali studijski igrači, filmovi, glumci i redatelji i kako se cijela ta priča dobrano komercijalizirala te postala još samo jedna od platformi za filmsku trgovinu.

No, koliko god u svemu tome bilo istine, 'Sundance' nas i dalje uveseljava pojedinim, uistinu kvalitetnim filmovima koji često s lakoćom pronađu svoj put i do najslavnije filmske nagrade, Oskara. Hoće li to biti slučaj i sa suverenim pobjednikom ovogodišnjeg Sundancea, ne znam, no znam da smo tamo otkrili još jedan hvale vrijedan film.  

Srednjoškolka Ruby (E. Jones) jedini je član gluhonijeme obitelji Rossi koja svoj mukotrpan kruh zarađuje zahvaljujući sve slabije plaćenom ribolovstvu. Cijeli svoj život ona svojim roditeljima Jackie (M. Matlin) i Franku (T. Kotsur), odnosno, starijem bratu Leu (D. Durant) služi kao tumač ka ostalim članovima te male ribarske zajednice, no najviše žudi za pjevanjem i osamostaljenjem.  

Na iznenađenje svoje najbolje prijateljice, inače povučena Ruby, prijavljuje se na audiciju za školski zbor gdje njezin zavidni pjevački talent odmah zapazi profesor glazbenog, Bernardo Villalobos (E. Derbez). On je odmah upari s Milesom (F. Walsh-Peelo) i pristane im biti mentor kako bi se prijavili na prestižnu glazbenu akademiju Berklee, no loša poslovna situacija u ribarskoj zajednici Ruby uskoro dovede do životne prekretnice gdje mora birati između lova na vlastite snove i obitelji… 

Kad onako na prvu upalite ovaj film, pomislite nakon kraćeg vremena kako je riječ o klasičnom TV filmu kakve nacionalna televizija znati vrtjeti na svojim programima u nekim neatraktivnim poslijepodnevnim terminima. Sitan budžet, nerazvikana, tek rijetkima poznata glumačka imena (iznimka je Marlee Matlin koja je 1986. ispisala filmsku povijest osvojivši Oskara za najbolju žensku ulogu kao prva i do sad jedina nagrađena gluhonijema osoba u odličnoj drami ''Djeca manjeg Boga'') i priča koja prejako miriši na klišeje i patetiku, nisu baš primamljiv mamac za zahtjevnu publiku koja ipak traži nešto više, nešto dublje i posebno. No, ubrzo se stvori ona posebna filmska čarolija koja istovremeno na lica mami osmijeh i suze.

Sian Heder je autorica koja već desetljeće i pol strpljivo i marljivo paralelno gradi scenarističku i redateljsku karijeru, a za ovakav uspjeh je bila dovoljna i jedna mudra strategija koja se zove 'rimejk'. Da, dobro ste pročitali. Žiri i publika gore spomenutog festivala nisu vjerojatno niti slutili kako su svoje srce i dušu poklonili uistinu dobrom filmu čija je ideja već zaživjela na filmu 2014. u francuskoj komičnoj glazbenoj drami ''Obitelj Bélier''. Koliko je izvoran film dobar, ne mogu potvrditi jer ga nisam gledao, ali zato mogu reći kako je Heder napravila uistinu dobar posao. 

Doduše, u ovakvom žanrovskom isprepletanju neizbježne su zamke koje obiluju patetikom i Hederica zna u njih upasti, no s druge pak strane, malo je filmova s tematikama odrastanja, društvene izolacije, hendikepiranih pojedinaca i klasičnog lova na snove koji se mogu podičiti čistom originalnošću i emocijama. Ovdje srećom ne zalazimo u onu, najteže prihvatljivu dramatsku ispraznost i klišeje, već dobivamo jednu iskrenu, humanu konekciju s likovima, njihovim životnim problemima i frustracijama. 

Premda je u fokusu priče Ruby, djevojka koja čitav svoj život balansira između svijeta čula i nečujnog zbog čega je na određen način društveno hendikepirana, maltretirana i neprihvaćena, na jednako snažan način se iznova upoznajemo s frustracijama gluhonijemih osoba koje su prisiljene živjeti zasebnim, začahurenim životima i koji na vlastitoj koži osjećaju nerazumijevanje okoline. Kad svemu tome dodate i glazbenu pozadinu, humor (prednjače fantastična Marlee Matlin i jednako uvjerljiv Troy Kotsur kao seksualno nezasitan bračni par koji nije sposoban sputati svoje nagone niti kad im kćer u goste dovede vlastitu simpatiju), dobivate jedan klasičan 'crowd pleaser' koji će vas i pošteno nasmijati i rasplakati.  

Najsnažniji trenutci od kojih vam se naježi koža su bez ikakve sumnje Rubyna audicija za Berklee, odnosno, pjevanje njezinom ocu, a upravo s takvim i još nekim podjednako moćnim prizorima dolazite do spoznaje kako ovo ipak nije tipična komična drama za zaborav već film koji će vas do kraja ispuniti. Bila priča na kraju krajeva originalna ili ne, CODA (kratica za 'Child Of Deaf Adults) će vas ostaviti u dobrom raspoloženju.  

OCJENA: 4/5