Te 2015. Dalibor Matanić je napravio senzacionalan posao kreiravši idejno hrabar film ''Zvizdan'' koji je Hrvatskoj donio najveću i najprestižniju filmsku nagradu od osamostaljenja (op.a. 'Un Certan Regard' na festivalu u Cannesu), a mladu Tihanu Lazović prometnuo u nadolazeću europsku filmsku zvijezdu.

Kazavši tad kako je ''Zvizdan'' tek prvi dio planirane trilogije 'Sunca', Matanić je sam sebi dignuo već visoko podignutu ljestvicu, a na njegov 'skok' smo čekali punih 6 godina (premijeru je imao koncem prošle godine u Tallinnu) i nastavak imena ''Zora''.

I dok se Matija (K. Mikić) i njegova obitelj (supruga Ika (T. Lazović), kćer Kaja (L. Vladović) i sin Luka (M. Kleončić)) sve bezuspješnije nose s tragedijom koja ih je pogodila, nadolazeći val radikalizma dovodi ih pred novi izazov gdje moraju birati hoće li prodati svoju skromnu kolibu i odseliti u grad poput većine sumještana ili ostati tamo gdje jesu….

To bi u kratkim crtama bilo to. Svaki opširniji opis radnje spojlao bi već ionako zapetljanu priču koja pršti simbolikom i mnoštvom krivo ili pravo usmjerenih ideja, no valja naglasiti kako je ovo prvenstveno priča o konfliktu ljubavi spram najbližima i onoj spram društvu.

Zora (2020)

Režija: Dalibor Matanić

Uloge: Krešimir Mikić, Tihana Lazović, Lara Vladović, Maks Kleončić, Marko Mandić, Nataša Matjašec Rošker, Boris Isaković…

Žanr: Drama

Trajanje: 110 min.

Kao i u ''Zvizdanu'' ponovno svjedočimo sukobu 'naših' i 'njihovih' (jako brzo ćete shvatiti tko je tko), a unutarnja borba glavnog lika Matije (još jednom fantastični Krešo Mikić) manifestira se kroz aspekte religioznosti, nacionalnosti i pripadnosti.

Dočim se pojave refleksije njegove vražje i anđeoske verzije, polako upadamo u pravi Lynchovski fantastični limb nelagode i paranoje i u njemu se agonično koprcamo sve do neočekivanog klimaksa u kojem se sukob dobra i zla rješava plesnim dvobojem (!).

Evidentan utjecaj kompleksnosti jednog Darrena Aronfoskog (prvi na pamet pada njegov od kritike i publike uglavnom omražen psihološki horor ''Mother!''), mističnost i bizarnost spomenutog Davida Lyncha (posebice kroz vražju manifestaciju Matije u izvedbi izvanrednog Marka Mandića) i filozofije na tragu velikana Tarkovskog čine ''Zoru'' (pre)velikim zalogajem za redatelja kalibra Dalibora Matanića, no dobrim dijelom on ipak uspijeva ukrotiti ovog ideološki rastrganog filmskog monstruma. 

U tom kroćenju mu prvenstveno pomažu nadahnute izvedbe kako Mikića, Mandića i Lazovićke tako i djece koja su konačnici ipak znatno uvjerljivija u svojim rasplesanim negoli glumačkim sekvencama, odnosno, tehnički segmenti filma (kamera, montaža zvuka i efektna primjena glazbe) koji nam zavodljivo drže koncentraciju.

Sam Matanić s druge pak strane dobrim dijelom manje-više vješto uspijeva žanrovski balansirati krhkim elementima psihološke drame i karakterne studije, odnosno, mističnog horora.

Prenaglašen artistički pristup povremeno narušava ritam filma koji u pojedinim dijelovima zna biti užasno spor, zamoran i nepotrebno razvučen, no u konačnici ipak dovoljno intrigantan, ako ne i revolucionaran uzevši u obzir trenutno stanje domaće kinematografije.  

Kad sumiramo sve rečeno, ''Zora'' je bez ikakve sumnje uradak koji potiče na razmišljanje, nerijetko i divljenje, a tome u korist kazuje i publika koja je po svršetku projekcije filma u zadarskoj kinoteci, Kino Zoni, (u uvodu je simpatična i uvijek pristupačna Tihana Lazović uz moderiran razgovor publiku 'uvela' u tajne filma i autorske ideje) film ispratila glasnim aplauzom. Što nas tek čeka u završnom dijelu trilogije imena ''Suton'' saznat ćemo kroz godinu-dvije, ako ne i dulje.

OCJENA: 3.5/5