Uoči novih lokalnih izbora, učinilo mi se adekvatno dotaknuti se filma koji progovara o mračnim opresivnim vremenima i događaju koji se desetljećima zataškavao iza 'željezne zavjese'.

Mnogi će to uz otrovnu dozu sarkazma prokomentirati argumentima kako se u 'ono' vrijeme moralo šutjeti inače bi te 'pojeo mrak', dok danas pak svi sve govore pa opet nikome ništa. Kako smo i sami, barem mi pripadnici starijih generacija, iskusili život u oba režima, znate o čemu pričam.

Naravno, u ovim, tobože demokratskim vremenima više se ne 'tuče' kamen na Golom otoku niti se tako lako 'nestaje u noći', ali se rabe neke nove metode poput paleži automobila, 'legalne' otimačine imovine i sl. Jesu li se u konačnici neke stvari mnogo promijenile, procijenite sami. Ja ću se ipak držati teme filma za koju mnogi do dana današnjeg nisu niti čuli, a svakako su trebali i trebaju. 

2. lipnja 1962., radnici tvornice u ruskom gradu Novošerkasku okupili su se kako bi iskazali svoje nezadovoljstvo novim smanjenjem plaća i povećanjem cijena. Naime, trivijalne političke govorancije direktora tvornice i lokalnih članova komunističkog komiteta nisu više dovoljne kako bi stišale njihov revolt i oni isključivo traže dolazak nekog od moskovskih glavešina koji će im objasniti zbog čega se to sve događa.

Među članovima odbora tvornice nalazi se i Ljudmila (J. Visočkaja), gorljiva braniteljica nekadašnjeg staljinističkog režima, ideje apsolutnog socijalizma i vjerna partijska članica koja poput većine svojih kolega smatra kako su za prosvjede odgovorni obični huligani i neradnici koje valja adekvatno kazniti zbog narušavanja njihovih, to tad 'idiličnih' života.  

Slično mišljenje dijeli i lider SSSR-a Nikita Hruščov po čijem nalogu u Novošerkask stižu brojni KGB agenti i vojska kako bi stišali nemire i uhitili odgovorne prije negoli ta, još uvijek tiha 'revolucija', zahvati čitavu zemlju.

Dear Comrades! (2020)

Režija: Andrej Končalovski

Uloge: Julija Visočkaja, Vladislav Komarov, Andrej Gusev, Sergej Erliš, Julija Burova…

Žanr: Drama, povijesni

Trajanje: 120 min.

Sukobi ubrzo eskaliraju i vojska, a pogotovo KGB-ovi 'spavači', silovito reagiraju što rezultira pravim masakrom. Kako se među prosvjednicima našla i buntovna Ljudmilina kćer Svetka (J. Burova) koja je nakon pucnjave netragom nestala, ona svoje ideale stavlja po strani i kreće u potragu za njom pritom riskirajući vlastiti položaj…

Godinu 1962. gotovo svi povijesno pamtimo po konfrontaciji S.A.D.-a i SSSR-a koja je umalo rezultirala nuklearnim ratom (op.a. Kubanska kriza), no prije negoli su se ti dramatični događaji zbili, Rusi su imali problem i u 'vlastitom dvorištu' kojeg su krvavo ugušili, a potom i zataškali sve do raspada sovjetskog saveza.

Andrej Končalovski, jedna od ključnih figura ruske kinematografije (zapažen trag je ostavio i u Hollywoodu) unatrag posljednjih 60 (!) godina, odlučio je prekinuti šutnju i podsjetiti nas kako ideja socijalizma u kojoj radnici imaju apsolutna prava i svi su društveno jednaki, vrijedi koliko i mrtvo slovo na papiru dočim se izrazi nezadovoljstvo.

To su učinili siroti tvornički radnici u Novošerkasku sve misleći kako će nepravda koju vladajući sustavno provode biti ubrzo riješena, no vlasti su taj potez protumačili opasnim i poduzeli su radikalne mjere kako se 'epidemija 'nezadovoljstva' ne bi rapidno proširila ostatkom zemlje.

U centru tih događaja nalazi se Ljudmila (tumači je 'kućna' glumica Andreja Končalovskog,  Julija Visočkaja), ratna veteranka i zagrižena pristalica Staljina koja smatra kako njihova država polako srlja u propast otkako je njezin neprežaljeni vođa preminuo.

Ispod te čvrste fasade, nalazi se ogorčena i usamljena žena koja dijeli postelju s oženjenim partijskim kolegom i koja ne prihvaća kćerkin drugačiji tijek misli i ideala. Kad i sama posvjedoči nasilnim metodama svojih partijskih čelnika, KGB-a i vojske, polako se počinje rušiti imaginarni svijet u kojem je živjela i prevladaju majčinski osjećaji. 

Končalovski nam ovu 'skrivenu' povijesnu priču prezentira jednim gotovo polu dokumentarističkim pristupom služeći se crno-bijelom fotografijom i fantastičnom rekonstrukcijom sve kako bi nas uz što veću dozu realizma uvukao u te dramatične događaje.

Slažući povijesni narativ s onim dramatičnim, kroz brojne potresne prizore (jedan od upečatljivijih je onaj u kojem vojska nanosi friški sloj asfalta pošto na užeglom lipanjskom suncu nije mogla isprati i skriti krv koja se čvrsto prilijepila na tlo) i simboliku tadašnje Rusije (prizor u kojem Ljudmila gleda kako izmorena kujica pokušava nahraniti svu svoju štenad), Končalovski kreira jedan od svojih ponajboljih recentnih ostvarenja koji se svakako trebao naći među kandidatima za ovogodišnjeg Oskara premda je to malo tko očekivao uzevši u obzir tematski sličan ''Quo vadis, Aida?'', odnosno, trenutno poprilično napete odnose između SAD-a i Rusije.  

Mnogi spočitavaju Končalovskom što se u javnim nastupima otvoreno priklonio Putinovoj politici i smatraju kako je ovaj film (financijski izdašno potpomognut Ministarstvom kulture) antisocijalistički i režimski pristran, no unatoč njegovim političkim uvjerenjima, mišljenja sam kako ogoljuje povijest ruskih sukoba koji na tim prostorima postoje i više od stoljeća (Ljudmilin otac jednom prilikom joj pripovijeda o masakru koji su se zbio nad Kozacima, točnije, njihovoj obitelji još za vrijeme revolucije).

Kako god bilo, ''Dear Comrades'' iliti ''Dorogie tovarischi'' je film kojeg svakako valja pogledati i to baš uoči nadolazećih izbora jer valja dobro promisliti kolika je stvarna moć i pravo pojedinaca, a kolika politike koja nas sustavno guši svojim ispraznim obećanjima dok s druge strane mnoge stvari već desetljećima ne štimaju i zbog toga nitko ne odgovara.

OCJENA: 4/5