Ostalo / Kolumne

SEDMI PEČAT

Better Days + The Man Who Sold His Skin: Bolni put do adolescencije i tetoviranje slobode

Better Days + The Man Who Sold His Skin: Bolni put do adolescencije i tetoviranje slobode

Za sam kraj ove pred oskarovske groznice ostavio sam dva kandidata iz kategorije najboljeg filma izvan engleskog područja iliti po naški, najboljeg stranog filma.

No, prije negoli se dohvatim razloga zbog čega su ili nisu trebali biti nominirani, reći ću riječ-dvije o filmu koji je skupio čak 5 nominacija premda po mojem mišljenu u neka normalnija vremena vjerojatno ne bi 'primirisao' niti jednoj. 

Naime, pričam o 'Netflixovoj' glazbenoj drami ''Ma Rainey's Black Bottom'' koja u cjelini nije toliko loš film, ali se među ovogodišnjim kandidatima našao prvenstveno zbog popunjavanja 'rasne kvote' i političke korektnosti.

Adaptacija kazališne predstave o 'majci bluesa' Ma Rainey (tumači je Viola Davis) i njezinom turbulentnom odnosu s mladim trubačem Leveem (Chadwick Boseman) za vrijeme snimanja ploče, odnosno, probiranju po tematici tadašnjeg položaja crnog čovjeka u bijelom društvu, oscilira scenarističkom kvalitetom, dijaloški nekontrolirano skače iz patetike u ozbiljnost i obrnuto i generalno ne ostavlja toliko moćan dojam kakav usiljeno nameće.  

Naravno, kad iza ovakvog filma i priče stoje spomenuti streaming gigant i producenti poput Denzela Washingtona, a S.A.D.-om bukte konstantni rasni požari, 'Akademija' kupuje svoj mir i uvrštava ga među izgledne laureate (sudeći po svim kladionicama, talentiranom i nažalost prerano preminulom Bosemanu ne gine posthumni kipić za najbolju mušku ulogu) premda po kvaliteti debelo zaostaje za konkurencijom.

Hopkins i Ahmed, pa čak i Oldman, su pružili daleko efikasnije glumačke role od spomenutog Bosemana, dok Davisica nije niti blizu izvedbama jedne Carey Mulligan ili Frances McDormand. No, predviđanja ćemo ostaviti za sam kraj, a sad se vraćamo našim 'strancima'.

U jeku ultra stresnih priprema za polaganje državne mature koja će joj omogućiti upis na fakultet u Pekingu, sirota srednjoškolka Chen Nian (Z. Dongyu) žrtva je bullyinga koju nad njom provodi okrutna Wei Lai (Z. Ye) i njezine jednako opake kolegice. Stvari za Chen postanu tim gore kad njihova prijašnja 'žrtva' podlegne pritisku i počini samoubojstvo te ove sav svoj fokus potom prebace na nju.

Na rubu siromaštva uz samohranu majku koja švercajući kozmetičarske proizvode upitne kvalitete zaradi taman toliko da joj omogući školovanje, Chen svjedoči i kojekakvim prijetnjama i poniženjima mnogobrojnih ovršitelja.

Kad jedne večeri prilikom povratka iz škole naleti na skupinu huligana koja premlaćuje momka Liua (J. Yee), Chen nazove policiju kako bi mu pomogla, no ovi je spriječe u daljnjem razgovoru te je ponižavajuće spoje sa svojom žrtvom. Ovaj im na to brutalno uzvrati, a kasnije se i oduži Chen na pomoći plativši joj popravak razbijenog mobitela.

Better Days (2019)

Režija: Derek Tsang

Uloge: Zhou Dongyu, Jackson Yee, Yin Fang, Huang Jue, Wu Yue, Zhou Ye, Zhang Xinyi, Wu Yue, Liu Ran…

Žanr: Drama, romantika, kriminalistički

Trajanje: 135 min.

Kako je Wei i njezina skupina ne prestaju maltretirati, a ispiti se bliže, Chen zamoli Liua da je štiti dok ne završe rokovi. U narednom periodu, dvoje tinejdžera se zaljubi, ali njihovu vezu naruše neki nemili događaji…

Hongkonški glumac Derek Tsang karijeru je započeo prije dvadesetak godina, no čak pedesetak uloga koje je od tad nanizao bile su uglavnom epizodne ili minorne i to u filmovima srednje ili slabije kvalitete. Shvativši valjda kako se na tom polju neće osobito proslaviti, prije 15 godina se okušao u pisanju scenarija, a 2010. je po prvi put stao i iza kamere.

Uspio je isprva realizirati par osrednjih romantičnih drama i segment iz komičnog horor omnibusa, no trud mu se u konačnici isplatio i prvi uspjeh postiže 2016. s filmom ''Soulmate'' koji kazuje jednu, emocijama nabijenu priču o prijateljstvu i ljubavi. Tsang je nakon toga nastavio s nizanjem 'glumačkih gaža' sve u nadi kako će dobiti novu priliku za redateljski dokazivanjem.

Ona se pak ukazala 2018. kad mu je povjerena adaptacija kineske tinejdžerske hit knjige Jiu Yuexi, 'In His Youth, In Her Beauty'. Kompleksnu ulogu stresom i problemima opterećene Chen, Tsang je povjerio iznimno talentiranoj Zhou Dongyu s kojom je uspješno surađivao na svojem prethodnom filmu, dok je uloga buntovnog, nerijetko i brutalnog, ali osjećajnog momka s ulice dopala popularnog pjevača, plesača i glumca Jacksona Yeea.

Sparivanje ova dva talenta pokazalo se ubojito dobrom kombinacijom, a evidentno je da je i sam Tsang stasao u redatelja velikog potencijala koji svojim bezbrojnim intervencijama (takvom dojmu je pripomogla i odlična kamera Yu Jing-Pina) iz priče koja pleše na rubu patetične romantične fantazije i angažirane drame izvlači maksimum.  

U prijevodu bi to značilo kako je predložak klasični YA (op.a. 'young adult') koji se dotiče određenih, poprilično bolnih relevantnih tema poput školskog zlostavljanja, pritiska kineskog obrazovnog sustava, nemara nadležnih institucija i tinejdžerskog odrastanja u teškim uvjetima, no jako ih brzo utapa u romantiku koja je na momente iznimno naivna poput motiva određenih likova.

Pojedine sekvence poput one zajedničke vožnje motorom kroz žućkastim svjetlom osvijetljen tunel stilski neodoljivo prizivaju Wong Kar-waiev ''Fallen Angels'' i vidljivo je kako Tsang utjecaj pronašao na pravim mjestima i kod pravih autora.  

Uz malčice sređeniji scenarij i izbacivanja nekoliko scena koje su predvidljivom orkestracijom i površnim dijalozima prenaglašeno patetične, ''Better Days'' bi ostavio daleko moćniji dojam, pogotovo kad znamo kako je ovo prvi hongkonški, odnosno, kineski film nominiran za Oskara unatrag posljednjih 27 (!) godina.

Da. Dobro ste pročitali! U istom nije uspio niti spomenuti majstor Wong Kar-wai, niti brojni drugi velikani čiji su filmovi bili i ostali nemjerljivo bolji, ali Tsang jest. Neću pretjerivati i reći kako je ovo loš film, dapače, riječ je o poprilično snažnom filmu, no pitanje je kako se uspio naći u ovako probranom društvu? Politika ili mršava godina…?

OCJENA: 4/5

Konkurenciju u kategoriji najboljeg stranog filma čini mu provokativna satirična drama ''The Man Who Sold His Skin''.

Nepromišljen čin ljubavi Sam Alija (Y. Mahayni) odvede u sirijsku pretrpanu zatvorsku ćeliju, no zahvaljujući jednom od čuvara on uspije pobjeći svjestan kako mora promptno napustiti svoju zemlju i voljenu Abeer (D. Liane). Sestra ga automobilom prošverca u Libiju gdje ubrzo pronađe posao u tvornici pilića. S kolegom se jedne večeri uputi u otmjenu umjetničku galeriju sve kako bi se najeli fine hrane, a usput i pogledali neki eksponat, no već drugi dan ga zapaze i na suptilan način upute van.  

Njegova impulzivna reakcija privuče pozornost ultra slavnog umjetnika Godefroia (K. De Bouw) koji mu predloži jednu pravu makjavelističku nagodbu. Naime, Godefroi će Samu srediti Schengensku vizu ako mu ovaj zauzvrat ustupi kožu na svojim leđima kako bi na njoj tetovažom oslikao svoje najnovije i najsmjelije umjetničko djelo.

Sam pristane na tu 'đavolju nagodbu' sve kako bi otputovao u Belgiju gdje je otišla njegova Abeer. Ubrzo sazna kako je njegova ljubav prihvatila ponudu sirijskog diplomata te se udala za njega kako bi pobjegla od ratnih strahota, a njegov život se vidno pretvara u onaj žive muzejske skulpture i atrakcije za bogataše na moralno upitnim dražbama…

Otkako je počeo rat u Siriji, a tome sad ima već duuuugih 10 godina, filmaši iz gotovo svakog kutka svijeta odali su svoj obol tragičnim sudbinama tog napaćenog naroda te smo kao rezultat njihova predanog rada dobili na desetke igranih, dokumentarnih pa čak i animiranih filmova.

The Man Who Sold His Skin (2020)

Režija: Kaouther Ben Hania

Uloge: Yahya Mahayni, Dea Liane, Koen De Bouw, Monica Bellucci, Saad Lostan, Darina Al Joundi, Jan Dahdoh…

Žanr: Drama

Trajanje: 104 min.

I kad sam već pomislio kako je svaki od tih filmova počeo postajati blijeda kopija svojeg prethodnika, ukazala se tuniška redateljica i scenaristica, Kaouther Ben Hania.  

Dotična je inspiraciju za ovu naizgled nevjerojatnu priču pronašla u stvarnom događaju u kojem je kontroverzni belgijski konceptualni umjetnik Wim Delvoye složio sličnu nagodbu s određenim Timom Steinerom. Tetovirana koža na leđima potonje spomenutog prošla je sa svojim vlasnikom brojne galerije i muzeje da bi u konačnici bila prodana bogatom njemačkom kolekcionaru koji će se je domoći dočim Steiner umre. Morbidno, ako ne i bolesno, zar ne?

Ben Hania je te događaje adekvatno spojila s tematikom izbjegličke krize, kritikom svjetske dehumanizirajuće apatije i satiričkim prikazom svijeta visoke umjetnosti i njihovih beskrupuloznih figura. Na prvi pogled ova ideja scenaristički brzo dolazi do zamora, no dočim se to dogodi bezbolno prelazi u neke nove sfere bizarnosti i apsurda.

Stilski obogaćena, uz izuzetno raspoloženog Yahyu Mahaynija u glavnoj ulozi, ova satirična drama direktno nas lupa u srce, navodi na razmišljanje o vrijednostima modernog svijeta i položaju malog čovjeka u materijalističkom društvu lišenom bilo kakvog oblika empatije.

Sve navedeno zvuči kao prava pozivnica za gledanje i 'zlatni tiket' za Oskara, no moram priznati kako je pozitivnom dojmu unatoč, ''The Man Who Sold His Skin'' u konačnici i najslabiji od kandidata u gore navedenoj kategoriji i kako pokraj Vinterbergove gorko/slatke komične drame ''Another Round'' ili ''Quo vadis, Aida?'' Jasmile Žbanić nema gotovo nikakve šanse za osvajanje zlatnog kipića.

Uz malčice provokativniji scenarij i naglašenijom satirom, dojama bi bio daleko bolji, no i kao takav, film Kaouther Ben Hanie je ispisao povijest tuniške kinematografije postavši njihov prvi kandidat za Oskara u povijesti, a s druge strane, nam donosi reinvenciju tematski prožvakanih priča o sirijskim izbjeglicama i njihovim sudbinama.  

OCJENA: 4/5

Za kraj ću se malo igrati nezahvalne uloge prognozera toliko puta spomenutih Oskara i reći kako je najizgledniji pobjednik 93. dodjele fantastična drama ''Nomadland'' koja će (trebala bi) pokupiti nagradu za najbolji film, režiju, a možda i žensku ulogu, odnosno, kameru i/ili scenarij.

Zlatni kipić za najbolji animirani film će suvereno pripasti Pixarovom ''Soulu'' dok će se u kategorijama najboljeg dokumentarnog i stranog filma voditi borba između ''My Octopus Teacher'' i ''Collective'', odnosno, ''Another Round'' i ''Quo vadis, Aida?''.

Boseman ili Hopkins, ne znam, nadam se potonji. Iznenađenja i to uglavnom ona neugodna, su na Oskarima postala dio tradicije, a tko će se na kraju radovati, a tko plakati, saznat ćemo u ponedjeljak.


Reci što misliš!

 Izdvojeno