I prije ove proklete pandemije jaka autorska imena (braća Coen, Scorsese, Garland i sl.) svoj su put do gledatelja počela tražiti putem sveprisutnih streaming platformi, a ista sudbina je snašla i fantastičnog Charlieja Kaufmana koji nam se nakon briljantnog animiranog filma ''Anomalisa'' vraća s možda i najpretencioznijim ostvarenjem svoje scenarističko/redateljske karijere.

Mlada djevojka (J. Buckley) putuje sa svojim dečkom Jakeom (J. Plemmons) do obližnjeg grada kako bi upoznala njegove roditelje. Uz filozofske rasprave o poeziji, mjuziklima i brojnim drugim temama, djevojci kroz glavu (naravno, prikazano putem naracije) konstantno prolazi misao kako želi prekinuti.

Po dolasku na farmu Jakeovih roditelja, stvari postaju sve bizarnije. Od smrznute janjadi, preko stravične priče o uginuću prasadi pa sve do susreta s Jakeovim 'pomaknutim' roditeljima (fantastični Toni Colette i David Thewlis), stvari pomalo ukazuju kako ništa nije kako se na prvu čini…

Nezahvalno je pisati o filmovima koji su strukturalno prave konfuzne mozgalice, a da pritom ne 'spojlaš' ključne fragmente priče, pa čak i samu ideju, no morat ćemo nekako zaobići takva otkrića.

I'm Thinking of Ending Things (2020)

Režija: Charlie Kaufman

Uloge: Jesse Plemmons, Jessie Buckley, Toni Colette, David Thewlis, Guy Boyd, Hadley Robinson, Gus Birney…

Žanr: Drama, psihološki

Trajanje: 134 min.

Charlie Kaufman je bez ikakve sumnje jedan uistinu poseban lik koji se od početka 90-ih naovamo profilirao u jednog od najvećih postmodernističkih autora, a nakon scenarističkih dragulja koje je 'izbrusio' za Jonzea i Gondrya, od 2008. se i sam odvažio preuzeti redateljsku palicu. 

Razlog tome dakako nije nezadovoljstvo adaptacijama njegovih scenarija već izazovno podizanje kreativne ljestvice koja se sve više otima kontroli. Što to točno znači? Onako laički rečeno, Kaufman je u svojoj pretencioznosti sklon kompliciranju i stvaranju konfuzije tamo gdje je treba, ali i ne treba biti i to će mnogim gledateljima stvoriti poteškoće, ako ne i averziju spram gledanju.

U svojem najnovijem filmu (scenarij je inače adaptacija istoimenog romana Iaina Reida) nivo te iste konfuzije uspinje se do razine u kojoj vam je doslovno potreban vodič za gledanje. Naravno, Kaufman se voli poigravati s gledateljima i pritom nam ne zadaje lake zadatke ili zaključke.

Do dolaska u kuću Jakeovih roditelja izbombardirani smo dugačkim dijalozima isprepletenim s naracijom djevojke (jako dobra Jessie Buckley) koja sve glasnije razmišlja o prekidu. Na farmi smo već pomalo zbunjeni bizarnošću likova Jakeovih roditelja, ali i kompletnom atmosferom koja uslijedi nakon večere.

Roditelji čudesno mijenjaju dob, Jakeovo ponašanje postaje sve čudnije i pomalo zalazimo u pravu zonu sumraka. Da li se sve to uopće događa, koji likovi su tu stvarni, a koji ne i zašto nam se uporno pojavljuju kadrovi Jakeove srednje škole i starog domara koji umorno luta hodnicima? E sad, osobno sam povezao taj raštrkani i pomalo kaotični mozaik, no hoćete li i vi?

Treba kroz film poput mrvica marljivo skupljati raštrkane fragmente priče, otpetljavati tu zamršenu zagonetku i biti maksimalno koncentriran, no valja imati i hrpu strpljenja jer ovo Kaufmano filmsko 'čudovište' ipak traje dva sat i kusur. Moram priznati da valja imati muda snimiti ovako nešto, no od dotičnog se nije ni moglo očekivati išta manje lucidno i odvažno.

Zaključak je čak i pomalo predvidljiv, a da bi vam malčice olakšao put do odgovora reći ću kako se spomenuti  'prekid' ne mora nužno odnositi na vezu. Vjerujem kako bi i Jonze i Gondry ovu priču o samoći, neispunjenom životu, odricanju, kompleksima i zamršenim odnosima u konačnici drugačije realizirali, no ne mogu reći da je Kaufmanova vizija loša, dapače, u kaotičnom svijetu koji šutke prihvaća 'nametnuto novo normalno', ovo čudo je prava razbibriga.

OCJENA: 4/5