I dok sam vam prošli tjedan pisao o filmu (op.a. ''Relic'') kojeg publika nije prigrlila čvrsto poput kritike, ovaj tjedan imamo obrnutu situaciju. Doduše, ''Waiting for the Barbarians'' definitivno nije jedan od onih filmova kojeg će u visine uzdizati mase premda njim defiliraju zvučna imena, već će leći prvenstveno tvrdokornim filmofilima naviklima na sporiji ritam i dubokoumne priče.

Nabrušena kritičarska pera ovaj put nisu imala suviše razumijevanja (a bogme niti strpljenja) za međunarodni debi proslavljenog kolumbijskog redatelja Cire Gurre, no prošlost nas uči kako on nije ni prvi, a bogme niti posljednji od neshvaćenih.

Sudac (M. Rylance) u pograničnoj vojnoj utvrdi smještenoj u planinama neimenovane pustinjske zemlje niti ne sluti kakav kaos će stvoriti dolazak pukovnika Jolla (J. Depp), čovjeka kojeg je carstvo poslalo da provjeri glasine o eventualnom skorašnjem napadu barbara.

Sudac ga pokušava uvjeriti kako narodi na tim prostorima žive u svojevrsnoj harmoniji s njima strancima, no pukovnik ima sasvim druge planove koji će na kraju izazvati sasvim logičnu reakciju…    

Kroz posljednjih 15-ak godina, Ciro Guerra (''The Wind Journeys'', ''Embrace of the Serpent'', ''Birds of Passage''..) se profilirao u jednog od najperspektivnijih autora današnjice čiji su se nadolazeći radovi uvijek iščekivali s velikim nestrpljenjem.

Waiting for the Barbarians (2019)

Režija: Ciro Guerra

Uloge: Mark Rylance, Gana Bayarsaikhan, Johnny Depp, Robert Pattinson, Gretta Scacchi, David Dencik, Sam Reid, Harry Melling…

Žanr: Drama

Trajanje: 112 min.

Kad je pred kraj 2016. obznanjeno kako radi na adaptaciji romana južnoafričkog pisca J.M. Coetzeea, ''Waiting for the Barbarians'' iz 1980., mnogi su ostali nemalo iznenađeni. Činilo se kako je Guerra prerastao svoju rodnu Kolumbiju i kako je konačno stiglo vrijeme za njegov međunarodni debi.  

Informacija se brzo proširila filmskim svijetom, a najbrže je reagirao posrnuli Johnny Depp koji je nasušno trebao moćnog autora i snažnu priču kako bi se vratio na pravi put. Depp je Guerri ponudio svoje glumačke usluge na što je ovaj dakako i pristao, a ubrzo su svoje potpise potvrdili i Robert Pattinson, Mark Rylance i Gretta Scacchi.

Uz ovakav respektabilan casting budžet se mogao lakše složiti, no Guerri je sad trebao i kvalitetan scenarist, a njega je pronašao ni manje ni više već u samom autoru romana, nobelovcu Coetzeeu. Stvari su se opako zakotrljale. 

Film je dobrim dijelom snimljen koncem 2018. u Maroku, a premijeru je dočekao prošlog rujna na festivalu u Veneciji. Prve reakcije su nažalost bile daleko od očekivanih. Mnogi kritičari su Guerri spočitavali na izuzetno sporom ritmu filma i kako je priča generalno dosadna i zamorna.

Ništa bolje nisu prošli niti Depp i Pattinson koje se prozivalo za ukočenost i sklonost preglumljivanju. Kao jedinu pozitivnu stvar većina je istaknula Marka Rylancea, no u to nitko nije niti sumnjao. Jesu li ovako oštre riječi bile opravdane?

Ne. Tko god je upoznat s Guerrinim dosadašnjim opusom, brzo će shvatiti što ga je privuklo ovakvoj priči. Premda je radnja smještena u nedefinirano vrijeme i mjesto, da se lako zaključiti kako se ona odvija negdje početkom dvadesetog stoljeća u zemlji koja se geografski može smjestiti na područje Afganistana.

Kolonizatorski imperij (po svemu sudeći Velika Britanija) paranoično čuva granice svojeg carstva koje se polako, ali sigurno raspada, a neposlušni i napose ležerni namjesnici poput ovdje bezimenog 'suca' (briljantni Mark Rylance) postaju im pravi trn u oku jer ne shvaćaju njihove strahove. 

Dok sudac želi nastaviti živjeti u mirnom i harmoničnom zajedništvu s lokalnim stanovnicima i plemenima, hobistički se baviti arheologijom i antropologijom naroda i kulture u kojoj živi, a besane i samotne noći provoditi u naručju svoje priležnice, vojna garnitura ima druge planove pa na teren šalje svojeg 'bijesnog psa', pukovnika Jolla.

Skriven iza 'steampunk' sunčanih naočala, on je na prvi pogled ukočen i vojnički hladno suzdržan čovjek, no ispod te 'fasade' se skriva pravi psihopat koji svojim okrutnim metodama želi lokalnim nomadima utjerati strah u kosti i pokazati im tko je gazda.

Iako ne postoje konkretni dokazi o stvarnom planiranju invazije od strane tzv. barbara, Joll je uvjeren kako će kroz svoje bolesne metode ispitivanja iz njih izvući pravu istinu. A prava i jedina istina jest ta da nasilje rađa nasilje, što Joll i sam na kraju shvati. Naravno, do tad teško uspostavljena harmonija nestaje i odmazda ugnjetavanih postaje neizbježna.

Priča metaforički jasno reflektira samu današnjicu gdje Amerikanci, ujedinjene NATO snage ili Rusi pod krinkom provođenja demokracije i uspostave mira donose destabilizaciju u treće zemlje u kojima pronalaze interese u kojekakvim resursima, a kad te iste istroše, zahvale se poput Pattinsonovog sadističkog lika lokalnoj žitelji na suradnji, pokupe svoje snage i ostave kaos. Današnji imperijalisti iliti točnije rečeno kapitalisti strahuju od fiktivne invazije migranata i drugih kultura i jasno je zašto se Guerra odlučio ispričati ovu priču.  

Način na koji je to učinio djeluje pomalo staromodno s dugačkim ali i predivno snimljenim kadrovima (za kameru je zaslužan veteran Chris Menges), podijeljena na poglavlja oslovljena godišnjim dobima i posvećena glavnim likovima (nešto slično je napravio i u prethodnom filmu ''Birds of Passage''), no na momente se zna malo izgubiti u poetičnosti što se na kraju odražava na samom trajanju.

Depp i Pattinson nisu nimalo loši, štoviše, Depp je pružio jedan od svojih boljih nastupa u posljednje vrijeme, a potraćena je jedino neprepoznatljiva Gretta Scacchi u ulozi kućne pomoćnice.  

Sve u svemu, riječ je o jednom vrlo dobrom filmu koji bi u neka druga vremena bio daleko bolje prihvaćen, a ovako je ostao nepravedno zanemaren. Vi to možete promijeniti.

Ako vam se dopadne, pokušajte pronaći i tematski dosta sličan film iz 1976. imena ''The Desert of Tartars'' koji je okupio tad izuzetno zvučnu glumačku ekipu poput Maxa von Sydowa, Vittoria Gassmana, Philippa Noireta, Fernanda Reya ili Jean-Louisa Trintignanta. Je li J.M. Coetzee 'maznuo' ideju od pisca Dina Buzzatija, procijenite sami.

OCJENA: 4/5