Mnogi zaljubljenici u film su me znali kroz proteklih nekoliko godina priupitati što se dogodilo Edwardu Nortonu, glumcu koji je od sredine 90-ih pa sve negdje do 2008. suvereno vladao velikim ekranima i bio nerijetko proglašavan najboljim glumcem svoje generacije?

Postoji nekoliko faktora koji su pomogli u rušenju njegova statusa, no tome ću se vratiti nešto kasnije, točnije, nakon kratkog prepričavanja radnje filma kojeg je Norton gotovo puna dva desetljeća pokušavao osoviti na noge.

1950-e, New York. Privatni detektiv Frank Mina (B. Willis) treba se naći s nekim ljudima kako bi im za pozamašnu svotu novca otkrio rezultate svoje istrage. Kako bi taj posao prošao glatko, Mina angažira svoje pomoćnike Lionela (E. Norton) i Gilberta (E. Suplee da pripaze na njega, no stvari se ubrzo otmu kontrolu i Franka upucaju.

Lionel je odlučan u naumu da pronađe ubojice svojeg mentora i prijatelja, a kad unatoč svojim zdravstvenim tegobama (boluje od neugodnog Tourette sindroma) počne povezivati djeliće misterioznog Frankovog slučaja, shvaća kako se upleo u nešto prilično opasno…

Prije svega, naklon do poda Nortonu jer se upustio u ovakav projekt koji, ruku na srce, u ovakvim instant vremenima definitivno ne može donijeti nekakvu komercijalnu dobit i privući mase na gledanje.

Riječ je naime o čistokrvnom noir krimiću kakve smo posljednjih 10-ak i više godina mogli gledati tek na kapaljku, ali Nortona to nije pokolebalo i upornost se na kraju isplatila (ne novčano, naravno).

Motherless Brooklyn (2019)

Režija: Edward Norton

Uloge: Edward Norton, Gugu Mbatha-Raw, Alec Baldwin, Bobby Cannavale, Willem Dafoe, Bruce Willis, Ethan Suplee, Cherry Jones, Michael Kenneth Williams…

Žanr: Kriminalistički, misterij, drama

Trajanje: 144 min.

Norton se za priču, odnosno, istoimeni roman Jonathana Lethema 'zagrijao' još 1998. te je prava na adaptaciju otkupio i prije samog izlaska knjige. Njegova ideja je bila da se radnja premjesti iz tad modernih 90-ih u 50-e i da film dobije onaj klasičan noir izgled sa standardnom popratnom naracijom i hrpom trivijalnih likova.

Pusti, otprije dogovoreni glumački angažmani stavili su projekt na stranu premda je Norton sve to vrijeme radio na scenariju. Isprva nije želio režirati film već se samo držati pisanja scenarija i tumačenja glavne uloge te je pokušao za ideju zainteresirati velike redatelje poput P.T. Andersona ili Davida Finchera, no na kraju je na nagovor producenta Tobya Emmericha odlučio prihvatiti se i režije (prvi put nakon redateljskog debija ''Keeping the Faith'' iz 2000.).

Ta odluka nije mogla leći u bolje vrijeme negoli te 2014. kad se u predsjedničku utrku uključio Donald Trump po kojem je lik beskrupuloznog biznismena i glavnog negativca Mosesa Randolpha (tumači ga uvjerljivi Alec Baldwin) itekako oblikovan. Da Norton po naravi nije takav kakav jest, a tu se vraćamo na početak priče o njegovom 'nestanku' s velike scene, budžet filma bi bez ikakve sumnje bio barem duplo veći od 26 milijuna koliko je na kraju ispio izvući od producenata. Kakva je to Nortonova narav, pitate se?

Dotični je nakon ekspresno lansirane karijere (nezaboravni debi u triler drami ''Primal Fear''), dobivao uloge kakve je samo mogao poželjeti, no paralelno si je počeo stvarati vojsku neprijatelja, kako kod određenih filmskih studija (s 'Paramountom' je isprva imao dogovor za snimanje 3 filma koje je na kraju spustio na jedan i to nevoljko odrađeni ''Italian Job''), tako i rastućih korporacija (na snimanju ''Incredible Hulka'' je dobrano izmijenio postojeći scenarij što je na kraju rezultiralo mlakom zaradom i sukobom s 'Marvelom' koji ga je koštao repriziranja uloge u franšizi), tako i redateljima (s Tonyem Kayem se gotovo 'zakrvio' kad mu se umiješao u proces montaže filma ''American History X'') što mu je na kraju donijelo status 'persone non grate'. Opisivali su ga kao narcisoidnog, preambicioznog i svadljivog i unatoč njegovom neospornom talentu, sve više se udaljavao s velike scene.

Ironično, svoje najbolje glumačko ostvarenje od takvog, friško stečenog statusa imao je u Iñárrituovom remek-djelu ''Birdman or (the Unexpected Virtue of Ignorance'') gdje je tumačio samodopadnog kazališnog glumca. Suradnja s navedenim i napose ona s Wesom Andersonom i dalje je držala Nortona na površini i konačno je uspio doći do realizacije svojeg 'passion' projekta ''Motherless Brooklyn''.

Uspio je skupiti respektabilna glumačka imena s kojima je manje-više često surađivao u prošlosti (posebno je interesantan cameo angažman Brucea Willisa koji ima još i ozloglašeniji status od samog Nortona), iskusnog snimatelja Dicka Popea, skladatelja Daniela Pembertona, pa čak i posebno napisanu skladbu od strane lidera grupe 'Radiohead' Thoma Yorkea, no konačni rezultat i nije baš u rangu filmova uz čiji bok bi se evidentno želio naći (prvenstveno klasika ''Chinatown'' Romana Polanskog.

Kristalno je jasno kako je Norton bio privučen atipičnim tragikomičnim likom detektiva koji boluje od Tourettova sindroma (nehotično glasno uzvikuje, psuje i izgovara riječi u rimi), ali ostale stvari iz priče (zadimljeni jazz klubovi, zamršeni obiteljski odnosi, političke koruptivne malverzacije, itd.) smo već u više navrata kroz različite varijante odavno žanrovski prožvakali.

Drugi problem pak leži u samom ritmu, odnosno trajanju filma koji je nekih dobrih pola sata predugačak, a to možemo lako pripisati Nortonovom nedovoljnom redateljskom iskustvu. Treći i srećom posljednji problem za potpisnika ovih redova jest vizualni izgled filma. Dick Pope možda i jest iskusan snimatelj, ali film u konačnici izgleda jeftino unatoč raskošnoj scenografiji i kostimografiji, a nerijetko i poput seta neke kazališne predstave (npr. određeni prizori u detektivskoj agenciji).

Unatoč navedenim boljkama i problemima, Norton je još jednom odradio impresivan glumački posao (iako smo njegove slične grimase već mogli gledati u pljačkaškom krimiću ''Score''), na trenutke pokazao manire vrhunskog redatelja i scenariste i sveukupno pogodio s atmosferom i prebacivanjem radnje u te zahvalnije noir 50-e.

Da je scenarij bio malčice bolje ispoliran od strane iskusnijih i budžet nešto veći, cjelokupni dojam bi bio tim i bolji, no i na ovaj način se može pronaći dovoljno razloga za gledanjem. S obzirom na to da sad imamo vremena na pretek, možda vam i trajanje filma od dva i pol sat neće tako teško pasti.

OCJENA: 3.5/5