Ostalo / Kolumne

sedmi pečat

1917 + Potrait of a Lady on Fire: Portreti užasa i skrivene ljubavi

1917 + Potrait of a Lady on Fire: Portreti užasa i skrivene ljubavi

Kako sam već proteklog tjedna spomenuo, siječanj u domaćim kinima je krcat prvorazrednim naslovima, a takav je slučaj i ovaj tjedan. U Cinestaru tako možemo pogledati 'Zlatnim Globusima' friško ovjenčanu ratnu dramu ''1917'' dok nam u Kino Zonu u petak stiže višestruko nagrađivanja i iznimno hvaljena periodička romantična drama ''Portrait of a Lady on Fire''.

Krenimo redom. 

Kad dvojicu mladih vojnika i prijatelja, Willa Schofielda (G. MacKay) i Toma Blakea (D. Chapman) u jeku Prvog svjetskog rata upute u zapovjedni stožer smješten na fronti u sjevernoj Francuskoj, ovi u prvi mah pomisle kako će dobiti nekakav rutinski posao poput raznošenja hrane ili slično.

No, na njihovu žalost, general Erinmore (C. Firth) im povjeri iznimno važan zadatak dostavljanja poruke postrojbi lociranoj daleko iza neprijateljskih linija u kojoj piše kako ih očekuje zasjeda u slučaju planiranog napada. Ta vijest posebno zatekne Toma pošto se u spomenutoj postrojbi među ostalima nalazi i njegov stariji brat…

Naravno, slijedi napeta i suludo hrabra misija koju je Sam Mendes (''American Beauty'', ''Road to Perdition'', ''Jarhead'', ''Skyfall''…) odlučio prikazati u jednom kadru! Pretpostavljam kako ste to već čuli, no kad od scenarija i nemate baš mnogo, takva smjela odluka je najbolja metoda za emotivno povezivanje s junacima jer ih u stopu pratite od prvog do posljednjeg trenutka filma.

Čim sam se u društvu prijatelja udobno smjestio u sjedalo, gotovo sam od nervoze počeo 'brstiti' svoje nokte i zanoktice. Očekivao sam nešto posebno i zadivljujuće jer sam se uz puste reklame i priloge sa snimanja koji me već tjednima bodu u oči dobrano nabrijao. Jbt., pa pričamo o Samu Mendesu i vizualnim majstorijama jednog Rogera Deakinsa, snimateljskog nadčovjeka.

Dakako, postojala je određena bojazan kako će cijela priča potonuti pod utezima neizbježne patetike, ali Mendes je u više navrata izjavio kako je ideja za film inspirirana brojnim istinitim događajima koje mu je pokojni djed, veteran Prvog svjetskog rata temeljito prepričao.

To ipak ne znači kako u pojedinim prizorima te iste patetike ne nedostaje, no srećom, nema je niti suviše. Osobno, moram ustvrditi kako nakon samog gledanja filma ukupni dojam nije bacio sjenu na tematski dosta sličan, a meni osobno jedan od najdražih filmova ikad, Weirov ''Gallipoli'' (1981).

Za sve one koji nisu čuli, a kamoli pogledali Weirov film, spomenut ću samo kako se ta priča bavi rivalitetom, a potom i velikim prijateljstvom dvojice australskih sprintera (jednog glumi tad još poprilično mladi i relativno nepoznati Mel Gibson) koji također u jeku Prvog svjetskog rata dobiju zahtjevne zadaće kurira na kobnom turskom ratištu.

Gledajući Weirov film iz današnje perspektive jasno je kako tehnički ne može parirati Mendesovom, no kad pričamo o samoj karakterizaciji likova, njihovoj pozadini i prijateljstvu kojeg su razvili, tu je Weir miljama daleko. Mendesov film je film akcije i pokreta i sve, uključujući i samu priču je podređeno tome.

Naravno, u cjelini se može iščitati jasna antiratna poruka i sav apsurd ljudskih sukoba, no ponavljam, ovo je film dinamike i pokreta. Da bi ostali zadivljeni viđenim, Mendes je sve karte položio na tehničko oblikovanje filma, a po tom pitanju je učinio nešto jedinstveno i savršeno.

1917 (2019)

Režija: Sam Mendes Uloge: George MacKay, Dean-Charles Chapman, Daniel Mays, Colin Firth, Pip Carter, Andy Apollo, Andrew Scott, Mark Strong, Benedict Cumberbatch…

Žanr: Ratni, drama

Trajanje: 119 min.

Jasno, priča o jednom kadru ne drži vodu jer, ne da to nije tehnički izvodivo već ne prati događaje u stvarnom vremenu, a ovdje se radnja proteže na duže od 24 sata. Kako, koliko i kad su rezali i spajali sve nasnimljene materijale u jedan kadar, to ne znam, ali znam da iza svega stoji jedna prava redateljsko, snimateljska i montažerska čarolija.

Mendes i Deakins (potpomognuti ostalom ekipom, naravno) su nas s lakoćom zadivili učinjenim i gledalištem je vladala prava nevjerica. Kako su ovo snimili, kud se snimatelj provlačio da ih ulovi u tom položaju, itd., itd. Pojavila nam se nad glavama šuma upitnika. Bilo nam je jasno kako bez temeljite koreografske pripreme (a govorka se o nekih šest mjeseci) stvari ne bi mogle ispasti tako dobro snimljene.

Ne treba naravno posebno naglašavati kako uz tehnički dio filma (režiju, kameru, montažu, scenografiju i ostale kategorije) atmosferu posebno dočarava i efektna glazbena pozadina (Thomas Newman je odradio upečatljiv posao koji ga opravdano svrstava u uzak krug kandidata i mogućih laureata za nadolazeće Oskare) i fantastična gluma mladih, ali sve traženijih glumaca Georgea MacKaya i Deana-Charlesa Chapmana.

Ukratko, ''1917'' je jedno neponovljivo vizualno savršenstvo koje obavezno morate pogledati na velikom platnu, a hoće li uz gore navedene Zlatne Globuse pomrsiti račune konkurenciji i na Oskarima, saznat ćemo na vrijeme.

OCJENA: 5/5

U Kino Zonu nam pak stiže film koji kazuje priču o zabranjenoj ljubavi, slikarstvu, ali i feminizmu.

Koncem osamnaestog stoljeća mlada slikarica Marianne (N. Merlant) biva angažirana od strane grofice (V. Golino) da doputuje na izolirani Bretanjski otok kako bi naslikala portret njezine kćeri Hélöise (A. Haenele). Pošto je u pitanju slika koja će Hélöise predstaviti njezinom budućem suprugu, talijanskom aristokratu, a čemu se ona protivi, Marianne se mora predstaviti kao njezina pratnja koja će joj neko vrijeme činiti društvo, dok će sam portret morati naslikati poskrivečki. Kako vrijeme odmiče, između dvije djevojke se počne razvijati sve dublji odnos koji ubrzo preraste u romansu…  

Predivan film! Poput prvo spomenutog, i ovaj me očarao svojim snažnim vizualima koji su kao… khmm… naslikani i prošli su sati otkako sam ga pogledao, a te žive sličice mi se još vrte pred očima. Kad sam prvi put pročitao sinopsis Sciammanijinog filma, nekako sam automatski povukao paralele s briljantnim Kechicheovim ''Blue is the Warmest Color'' gdje radnja također prati dvije mlade zaljubljene žene od kojih je jedna slikarica, no tu sve sličnosti ipak nestaju. 

Celine Sciamma je svoju priču smjestila u strogo kontrolirani patrijarhalni period gdje su žene bile podređene njihovoj volji dok su vlastite probleme rješavale nekonvencionalnim metodama. Pojam samostalnosti je bio neizgovoriv, a o ljubavi su mogle uglavnom sanjariti jer je većina brakova bila unaprijed dogovorena između samih obitelji.

Portrait of a Lady on Fire (2019)

Režija: Celine Sciamma

Uloge: Noémie Merlant, Adèle Haenele, Luàna Bajmrami, Valeria Golino, Christel Baras…

Žanr: Drama, romantika

Trajanje: 121 min.

Marienne je u takvom svijetu prava buntovnica koja se odlučno baca u hladno more kako bi spasila svoja slikarska platna, vlastite radove potpisuje očevim imenom sve kako bi se mogli naći na izložbama, puši lulu i zna kojekakve metode za izazivanje pobačaja.

Kad za nemoguću zadaću dobiva slikanje djevojke koja je 'izvučena' iz samostana sve kako bi uskočila u cipele svoje sestre koja je počinila samoubojstvo ne želeći se prisilno udati, ona temeljito 'skenira' svoj model.

Pomno prati njezinu mimiku i obrasce ponašanja, otkriva njezine misli. Naravno, takvo, ispostavit će se ubrzo obostrano promatranje izazvat će duboke osjećaje između djevojaka i one će se zaljubiti premda su i same svjesne kako će ta romansa biti tek kratka vijeka.

Celine Sciamma je takav odnos prikazala kroz brojne prekrasne prizore promatranja i divljenja, senzualnost postiže kroz hipnotičke poglede i glasne uzdisaje, a erotske scene (kojih nema suviše) režira na jedan krajnje suptilan način gdje gledajući takve prizore više osjećamo negoli vidimo.

Kroz priču o njihovoj skrivenoj ljubavi upoznajemo i onu o feminizmu (saznajemo među ostalima i neke tradicionalne metode ublažavanja menstrualnih bolova, pobačaja i grupnih okupljanja žena skrivenih pod velom noći), borbi za status (u ovom slučaju slikarice), a bogme i o samom slikarstvu.

Sciamma nam taj segment priče otkriva kroz niz krupnih kadrova koji prikazuju ruke koje isprva ocrtavaju grube skice, a potom ih oslikavaju bojama u stilu starih majstora poput Vermeera, Leyster, pa čak i Rembrandta.

Naravno, takvi ali i brojni drugi prizori u kojima Hélöise primjerice šeće plažom ili mirno stoji uz vatru dok joj plamen zahvaća haljinu čine ovaj film jednim posebnim vizualnim doživljajem što su dakako prepoznali i brojni festivali koji su film okrunili velikim brojem priznanja uključujući i ono posebno u Cannesu.

''Portrait of a Lady on Fire'' (izvorno, Portrait de la jeune fille en feu) je jedan od onih filmova kakve ne viđamo često i koji nam na jedan poseban način iznova prepričava naizgled poznatu priču. Prilika za gledanjem ovog predivnog filma na velikom platnu bit će tek jedna, a ta je ovog petka u 20 sati u Kino Zoni na već standardnoj lokaciji. Nipošto se nemojte dvoumiti oko dolaska.

OCJENA: 4.5./5

Category: 1637 - 1653

Reci što misliš!