Već smo dobrano zagazili u prosinac i koliko god bih želio prolongirati ono famozno slaganje top liste i pregled filmske godine na izmaku, vrijeme neminovno leti i valja se već polako pripremati za najavu 2020.

Po nekom ustaljenom običaju za ovo doba godine, 'ugurat' ću u jedan tekst osvrte za dva fantastična filma koje nažalost nismo imali prilike pogledati u domaćim kinima jer ih posjeduje…khmm…ozloglašeni 'Netflix', no to nikako ne znači da ću ih zbog istog razloga zanemariti. 

Štoviše, ova dva pomno 'izbrušena dijamanta'' svojom kvalitetom pronalaze put ka samom vrhu gore spomenute ljestvice najboljih ovogodišnjih ostvarenja. Prvi je Scorseseov dugoočekivani gangsterski ep ''The Irishman'', dok je svoje zasluženo mjesto i spomen zaslužila i posljednja drama proslavljenog Noaha Baumbacha ''Marriage Story''. Krenimo redom.

Na samom početku filma u invalidskim kolicima staračkog doma zatičemo Franka Sheerana (R. De Niro), ratnog veterana i sindikalnog dužnosnika u poodmaklim godinama koji nam kroz naraciju otkriva svoju, gotovo cijelu životnu priču.

Od šoferskih dana gdje je švercao goveđe polovice mafijaškim restoranima, preko prvih likvidacija za mafijaškog bossa Russella Bufalina (J. Pesci), pa sve do čuvanja, prijateljstva i na kraju sudjelovanja u misterioznom nestanku sindikalnog vođe Jimmya Hoffe (A. Pacino)…

Petnaest godina produkcijskog pakla, no ''Irac'' je konačno tu. Ponavljam, u domaćim kinima ga nažalost nismo imalo priliku pogledati poput primjerice Bečana ili Rimljana, ali, što je tu je, 'Netflix' ga je producirao pa tako i može upravljati pravilima igre.

Mnogi filmofili su sve ove godine redovito pratili mukotrpan put ovog (posljednjeg?) gangsterskog epa, radovali se službenim objavama castinga i strepili od CGI pomlađivanja De Nira, Pacina ili Pescia, no čim su osvanule prve kritike koje Scorseseovo djelo svrstavaju ravnopravno uz bok njegovim prijašnjim gangsterskim klasicima, svima je manje-više pao kamen sa srca.

Vratimo se mi ipak na početak cijele 'štorije'. Sve se zakuhalo tamo negdje 2004. kad se De Niro dočepao knjige I Heard You Paint Houses Charlesa Brandta koji kazuje nevjerojatnu priču o Franku 'Ircu' Sheeranu, čovjeku koji je kroz razgovor s piscem otkrio svoju mračnu prošlost, no istodobno i rasvijetlio neke do sad nikad službeno potvrđene teorije o ubojstvu J.F.K.-a i nestanka Jimmya Hoffe.

Naravno, De Niro je ostao fasciniran knjigom i obratio se starom prijatelju 'Martyu' s jasnom porukom kako je ovo film koji MORAJU zajedno snimiti. Scorsesea dakako nije trebalo previše nagovarati, ali stvari se ipak nisu odvijale brzinom koju su očekivali.

De Niro se 2009. našao s Brandtom i Scorseseom, uloga pisanja scenarija povjerena je veteranu Stevenu Zaillianu (''Awakenings'', ''Schindler's List'', ''Mission: Impossible'', ''Gangs of New York'', ''Moneyball''…), no unaprijed dogovoreni rasporedi snimanja drugih filmova, a kasnije i pokušaja osiguravanja novca za produkciju, stvari su odvele u neizvjesnost.

Srećom, De Niro i Scorsese se nisu ohladili od cijele priče. Prije nekoliko godina su u projekt uključili i Pacina, a nakon navodnih 50-ak pokušaja nagovora, svoj povratak iz glumačke mirovine je potvrdio i Joe Pesci.

The Irishman (2019)

Režija: Martin Scorsese

Uloge: Robert De Niro, Al Pacino, Joe Pesci, Harvey Keitel, Ray Romano, Bobby Cannavale, Anna Paquin, Stephen Graham, Stephanie Kurtzuba, Jack Huston, Kathrine Narducci, Jesse Plemons, Domenick Lombardozzi, Paul Herman…

Žanr: Kriminalistički, drama

Trajanje: 209 min.

Stvari su konačno počele lijegati na svoje mjesto, Scorsese je casting popunio glumcima s kojima je radio u prošlosti (Keitel), ali i posljednjih godina na TV-u (Romano, Cannavale, Graham i Huston). Postalo je posve jasno kako se ovaj projekt za glavne aktere pretvorio u nešto mnogo više od samog filma.

Ovo je konačni testament njihova zajedničkog rada i prijateljevanja unutar posljednjih 5 desetljeća. U tom procesu pojavili su se dakako neki logični problemi, a najveći je bio onaj samog pristupa metodi pomlađivanja glavnih glumaca.

Naime, Franka Sheerana u pojedinim prizorima gledamo kao dvadesetpetogodišnjeg vojnika u Drugom svjetskom ratu, ali isto tako i kao četrdesetogodišnjaka, pedesetogodišnjaka i sve tako do njegovih osamdeset. Slična situacija je i s likovima Bufalina i Hoffe.

Premda je logika nalagala da se taj problem riješi angažmanom nekih mlađih glumaca, Scorsese i De Niro su bili odlučni da od samog početka gledamo jedne te iste glumce, a da bi riješili taj problem odlučili su se na riskantnu i izuzetno skupu metodu tzv. deaginga, odnosno, CGI pomlađivanja.

No, niti tu nije bio kraj njihovih problema. Ta metoda je iznimno zahtjevna i skupa i gotovo niti jedan veći filmski studio nije bio spreman iskeširati stotinu i više milijuna dolara za gangsterski film koji bi im u konačnici mogao izbiti gadne pare iz džepa.

Svoju ruku im je tad pružio sam đavo tj…khmmm.. 'Netflix' koji je rekao, vama lova za snimanje, nama prava. Scorsese i De Niro su naravno pristali, no na kraju se i pokajali jer film nije dobio široku globalnu kinodistribuciju kakvoj su se nadali, ali to je opet neka druga priča. Kako to sve skupa na kraju izgleda, pitate se?

Bit ću iskren. Strepio sam zbog tog vražjeg deaginga i bojao se kako će me odvući od same priče i glume, no to se na sreću nije dogodilo. 

Nakon kratkog vremena sam se navikao na njihov 'umjetni' izgled koji u konačnici ne djeluje ništa strašnije od klasičnog botoksiranja. Istina, određeni prizori djeluju pomalo smiješno gdje gledate kako kompjuterski pomlađeni De Niro premlaćuje nekog brzinom sedamdeset i kusur godišnjaka, ali tu su minorne stvari koje će smetati isključivo cjepidlakama. Film je toliko moćan da vrlo brzo budete 'usisani' u njegovu priču i zaboravljate na vrijeme. 

Da, vrijeme. To je drugi tzv. 'problem' kojeg su naveli pojedini pripadnici epileptične 'popcorn' generacije. Film je spor, traje tri i pol sata. Jadikovali su oni koji su očigledno zaboravili (a možda nikad nisu niti znali) kako Coppolin ''Kum'' također traje gotovo tri sata, kako je Leoneovo remek-djelo ''Bilo Jednom u Americi'' dugačko impozantnih 3 sata i 49 minuta. Ista stvar je s usporedbama.

Dragi moji, ''The Irishman'' nije niti ''Goodfellas'' niti ''Casino''. Dodirnih točaka dakako ima, jer spomenuti Scorseseovi filmovi su uvelike inspirirani stvarnim likovima i događajima, ali ovo je jedan njegov sasvim drugačiji pristup. Ovo je jedan posve intimniji i zreliji pogled na svijet kriminala i njegove sudionike. Ovo je priča o prijateljstvu, starenju i osvrtu na život.

Nema dinamike i akcije, kažu ti 'hejteri'. Pa za Boga milog, nije ovo ''Mission: Impossible'' ili ''Mad Max''. Stvari koje vidimo su se tako i odvijale (barem ih je tako Sheeran pripovijedao Brandtu).

Dugački razgovori (pojedine prizore ispunjene antologijskim dijalozima vam namjerno neću izdvajati), spletkarenja, mafijaško uplitanje u tijek američke moderne povijesti (Kennedy, Kubanska kriza, itd.), malverzacije, reketarenja, sudski procesi, likvidacije i brojne druge kako dramske, tako i crnohumorne situacije obogaćene su brojnim metaforama na žanrovske filmove poput spomenutog ''Kuma'' ili vječitim Scorseseovim fiksacijama na temu religije, no u cjelini je sve tako dobro posloženo da biste ga željeli gledati još satima.

Treba li posebno isticati kako je glumački trolist De Niro/Pacino/Pesci pružio nezaboravne role koje se mogu slobodno svrstati na sam vrh njihovih najboljih? Naravno da ne trebam, ali hoću.

Sva ta desetljeća zajedničkog rada i prijateljstva iscrtano je savršenom mimikom i kemijom koja naprosto isijava u njihovim zajedničkim prizorima. Posebno sam impresioniran Pescievom izvedbom koja je potpuno oprečna njegovim eksplozivnim, manijakalnim kakve smo gledali u prethodnim zajedničkim suradnjama sa Scorseseom. Isplatilo se gnjaviti ga i inzistirati na prekidu glumačke mirovine. 

Postoje tu još brojni razlozi zbog kojeg biste trebali pogledati ovaj, kako sam gore već spomenuo, možda i posljednji pravi gangsterski ep, no nešto ću ipak ostaviti i vama na sud. Znam da će se i među vama naći oni koji će imati brojne zamjerke, ali moje osobno mišljenje neće nitko pokolebati. Scorsese i ekipa su stvorili film za pamćenje i definitivno jedan od najboljih ove godine.

OCJENA: 5/5

A kad smo već kod najboljih filmova ove godine, u to elitno društvo svakako spada i posljednji film Noaha Baumbacha.

Charlie Barber (A. Driver) je uspješni njujorški kazališni redatelj, Nicole njegova glumačka muza i supruga. Sve to dakako zvuči krasno i bajno, ali problem je u tome što ona ne želi biti samo njegova, već i svoja.

Brak im uz to biva i uzdrman Charlievom aferom s radnom kolegicom i Nicole odluči s njihovim osmogodišnjim sinom Henryem (A. Robertdon) napustiti New York i vratiti se u rodni Los Angeles gdje će nastaviti graditi svoju glumačku karijeru.

Charlie je uvjeren kako je to tek njezina privremena odluka, no kad Nicole sugeriraju kako bi unatoč zajedničkom dogovoru ipak trebala angažirati odvjetnicu, on shvaća kako su se stvari otele kontroli i kako slijedi mukotrpna borba za skrbništvo nad Henryem…

Na samom početku filma, Noah Baumbach nas kroz naraciju svojih glavnih likova uvodi u jednu simpatičnu romantičnu priču, no ubrzo otkrivamo pravu pozadinu tog zavodljivog uvoda.

Marriage Story (2019)

Režija: Noah Baumbach Uloge: Scarlett Johansson, Adam Driver, Laura Dern, Alan Alda, Ray Liotta, Azhy Robertson, Julie Hagerty, Meritt Wever, Mark O'Brien, Matthew Shear…

Žanr: Drama, komedija

Trajanje: 136 min.

Naime, Charlie i Nicole se nalaze kod bračnog savjetnika koji im je za zadatak zadao slaganje popisa na kojem navode zbog čega vole svojeg bračnog sudruga. Kad stigne onaj trenutak kad te razloge moraju pročitati naglas, Nicole to ne može učiniti.

Inspiriran vlastitim razvodom s glumicom Jennifer Jason Leigh kao i brojnim sličnim iskustvima svojih prijatelja, Baumbach je složio jednu savršenu priču koja nas iznova podsjeća kako su i najsitnije stvari i nedostatak komunikacije dovoljne da se jedan  idiličan svijet kojeg su zajedno izgradile dvije zaljubljene osobe svakog trenutka može srušiti i kako onda pravog povratka više nema.

Dakako, sam autor filma je osjetio te, mogu reći i najsitnije detalje takvog emocionalnog iskustva stoga je dobro znao kako ih prikazati, koliko god kompleksni i bolni oni bili. Najbolje je to opisao riječima u kojima kazuje kako je razvod poput smrti bez tijela. Na taj način nam daje do znanja kako u akterima tog čina umire dio duše.

Čim su se u njihovu priču uključili odvjetnici (odlične epizodne role veterana Laure Dern, Alana Alde i Raya Liotte), u glavama su se stvorila zrnca sumnje i nepovjerenja i sve se jako brzo izmaklo kontroli. U početku su to tuga i nevjerica, a jako brzo prerasta u nešto drugo, okrutno i napose bolno.

Svaka izgovorena riječ, pogrešan korak ili čin, postaju sredstva u borbi za njihovim sinom. I kad bi se uspjeli konačno naći sami i pokušali na svoj način izgladiti stvari, Nicole i Charlie su već dovoljno zatrovani gorčinom i posve je jasno kako povratka više nema.

Brojne situacije Baumbach prikazuje na tragikomičan način (izdvojio bih svakako onu u kojoj se Charlie nespretno poreže nožićem demonstrirajući sudskoj promatračici svoj trik), što je također jedna od autentičnih preslika stvarnog života, jer, pretpostavljam kako ste se i sami znali naći u sličnima.

Naravno, ogroman i izuzetno zahtjevan zadatak u cijeloj priči su imali glavni glumci, a u ovom slučaju ne znam kojem bih poklonio veće riječi hvale. Johansson i Driver su oboje pružili nevjerojatno upečatljive, humane i osjetljive interpretacije i uz samog Baumbacha, a lako i Laure Dern, svakako se prometnuli u izgledne laureate nadolazećih filmskih nagrada. Nipošto ne propustite pogledati oba filma.

OCJENA: 5/5