Prije samog početka ovoljetnog izdanja filmskog festivala u Puli, neočekivano se nametnulo jedno pitanje: 1941. ili 1991.? Eh da, simbolične godine oko kojih se vrte gotovo sve političke prepirke od zasnivanja neovisne države naovamo. Kakve veze sad te crne godine imaju s filmskim festivalom u Puli, pitate se?

Kako vjerojatno i sami znate, većina radnje Vrdoljakovog biografsko-ratnog spektakla ''General'' događa se u 90-ima dok nas u one globalno ratne 40-e vraća priča o jednoj, širim masama neopjevanoj heroini. O Vrdoljakovom kaotičnom i izuzetno skupom promašaju ste već mogli iščitati brojne tekstove, a svoju kino premijeru je ovih dana konačno dočekala i ova druga, daleko dojmljivija štorija o ženi koja itekako zaslužuje spomen.

Zagreb, 1941. Diana Budisavljević (A. Prica) dobrostojeća supruga uglednog zagrebačkog liječnika Julija Budisavljevića (I. Samobor) sve je zabrinutija ratnim i društveno političkim previranjima kako u njezinoj rodnoj Austriji, tako i Hrvatskoj. Diana tako jednog dana u povjerenju kaže svojoj krojačici židovskog podrijetla kako su u Austriji počeli nicati zloglasni logori u koje odvode masovno odvode Židove. Krojačica joj nimalo iznenađena odgovori kako sličnih logora već ima i u Hrvatskoj. 

Šokirana tom informacijom, ona se započne raspitivati i sazna kako ustaški režim transportira majke i djecu srpskog podrijetla u jednako ozloglašene koncentracijske logore. Koristeći svoj klasni status ona odluči osnovati udrugu kroz koju će pomoći logoraškoj djeci. Ispočetka započne prikupljati hranu i odjeću, no ne prođe suviše vremena kad sazna kako većina tih stvari uopće niti ne dođe na odredište.

Dnevnik Diane Budisavljević (2019)

Režija: Dana Budisavljević

Uloge: Alma Prica, Igor Samobor, Ermin Bravo, Areta Čurković, Vili Matula…

Žanr: Biografski, drama Trajanje: 88 min.

Uz velike napore, Diana konačno uspije ući iza bodljikavih žica kako bi terenskim radom doprinijela boljitku sirote djece, no ostaje zaprepaštena viđenim…

Tko je bila Diana Budisavljević, do početka ovog milenija znali su tek pojedinci, a onda je 2003. objavljena knjiga Dnevnik Diane Budisavljević, 1941-1945. Pokrenula su se neka pitanja, no veća medijska pažnja je nažalost ipak izostala. Sve se dakako promijenilo prije nekih 9 godina kad je tu istu knjigu redateljici Dani Budisavljević u ruke 'turnula' tadašnja ravnateljica 'Spomen područja Jasenovac'.

Premda nisu bile u nikakvom bliskom rodu, Dana je ostala fascinirana pričom svoje prezimenjakinje. Tu negdje je ležala savršena ideja za film. Anonimna heroina je trebala izaći pred svjetla reflektora i predstaviti se široj javnosti..

Kako je Dana za sobom imala isključivo dokumentarne filmove (''Sve pet'', ''Nije ti život pjesma Havaja'') bilo je logično za očekivati kako će i od ovog materijala pokušati napraviti dokumentarac. Krenula je s istraživanjem i pretraživanjem pustih arhiva i muzeja, susretala se s preživjelim logorašima koji se još uvijek sjećaju tih mučnih dana stradanja i smrti. Negdje na tom stvaralačkom putu Dana se okuražila i odlučila napraviti ono čega se u samom početku pribojavala. Napravit će igrano-dokumentarni film.

Mnogi iskusniji redatelji su takve ideje uglavnom realizirali s polovičnim uspjehom, no ne i Dana. Ona je bila svjesna kako osim određenih arhivskih snimki i samog dnevnika nema dovoljno materijala za kvalitetan dokumentarac što je na kraju prevagnulo u odluci snimanja ovakvog stilskog hibrida.

Njezin konačni rezultat je jedna jako dobra i u nas neispričana priča koja svoju najveću emocionalnu snagu crpi upravo iz dokumentarističkih segmenata gdje s nevjericom slušamo potresna svjedočanstva preživjelih logoraša (Nada Vlaisavljević, Zorka Janjanin, Živko Zelenbrz i Milorad Jandrić) i svjedočimo šokantnim, do sad neviđenim arhivskim snimkama logora smrti.

Unatoč skromnom budžetu, igrani dijelovi filma su fantastično snimljeni, tehnički besprijekorno dorađeni crno-bijelom tehnikom (kakav je uostalom i cijeli film) i korektno odglumljeni (Alma Prica se čini savršenim izborom za ulogu Diane koja je navodno bila dosta povučena žena), dok je Dana pak dokazala kako posjeduje neosporni talent kako za dokumentarni tako i igrani film.

DNEVNIK DIANE BUDISAVLJEVIĆ (trailer, HR) from Hulahop on Vimeo.

Istina, postoje određene mane i nedorečene stvari, no to nipošto ne umanjuje vrijednost ovog filma koji nam u ova opasna vremena iznova kazuje kako se prošlost NE SMIJE ponoviti, kako nove generacije moraju shvatiti da NDH i njezin poglavnik nisu bili nikakav začetak demokracije i slobode već jedan odvratni fašistički režim koji je dozvolio etnička čišćenja i brojne neopisive strahote. 

Druga i još veća važnost ovog filma leži u činjenici da je Dana uspješno izvukla svoju prezimenjakinju iz anonimnosti i otkrila nam svu njezinu dobrotu, nesavladivu predanost i ustrajnost u pomaganju onima koje su svi prekrižili. Zahvaljujući njoj smo upoznali tu divnu, hrabru i odlučnu ženu koja je bez oklijevanja odlučila napustiti svoju komfornu buržujsku zonu sve kako bi pomogla, a na kraju i spasila 10 000 mladih i nedužnih duša. 

Kakvu je ulogu u toj nevjerojatnoj priči odigrala vlada NDH, ona poslijeratna, a na kraju i crkvena vlast, moći ćete saznati jedino ako se uputite u kino. Tamo će se, siguran sam, mnogi od vas prvi put susresti i s ovakvim filmskim hibridom kakve nemate često prilike gledati u domaćim filmovima.

Preporučujem vam dolazak u 'Kneževu palaču' u petak, 18. listopada u 20 sati na posebnu projekciju gdje će nakon filma biti upriličen i razgovor sa samom redateljicom, Danom Budisavljević.

Nemojte propustiti ovu priliku jer nas bez ikakve sumnje očekuje jedno zanimljivo druženje!

OCJENA: 4/5