Dežurnim dušobrižnicima i zadrtim 'Rvatima' će već sam naziv filma navući akumulirani i neutemeljeni bijes na lica, žile će im nabubriti na čelima i počet će glasno urlikati: - Mater im je*em četničku kad s našim (čitaj H.A.V.C, među ostalima) novcima snimaju ovakve provokacije!

- Pa, istima mogu poručiti da se lagano skuliraju, popiju šaku Normabela, Tensilena ili štogod im je doktor već propisao i bezbrižno pođu u kina, možda se u filmu negdje i prepoznaju.

Bliska budućnost, Hrvatska je bankrotirala, broj stanovnika se prepolovio, ali to kao i nije zabrinjavajuće pošto je statistika dokazala kako je broj iseljenika manji negoli je bio godinu ranije (zvuči poznato?). Klasna razlika među preostalima stanovnicima se svela na bogate i 'napaćene'.

Jedan od bogatih, mogli bismo reći klasični primjerak 'zlatne mladeži' je Mićo (K.Mikić), mladić koji ponosno juri zagrebačkim ulicama u svojem nabrijanom kabrioletu, posjećuje skupe restorane, a navečer u kino odvodi masažerke kako bi s njim pogledale najnovije avanture hrvatske superheroine Hrvojke Horvat (H. Popović). 

Posljednji Srbin u Hrvatskoj (2019)

Redatelj: Predrag Ličina

Uloge: Krešimir Mikić, Hristina Popović, Tihana Lazović, Dado Ćosić, Dušan Bućan…

Žanr: Komedija, horor

Trajanje: 90 min.

Iznenada među napaćenima nastupi epidemija koja počne ljude pretvarati u zombije, no Mićo se nekim čudom nakon ugriza zaražene ne transformira u hodajućeg (iliti bolje rečeno, trkaćeg) mrtvaca.

U napadaju panike, Mićo nehotično udari vozilom jednu djevojčicu te je odveze u bolnicu gdje naleti na nekolicinu nezaraženih: ultradesnog navijača Maksa (D. Ćosić), misterioznu Vesnu (T. Lazović), 'topli par' medicinske braće Lemija (B. Navojec) i Antu (N. Butijer), a na kraju i samu Hrvojku Horvat, odnosno, Franku.

Prateći radio upute D.J.-a Mrkve (R. Bitorajec), ekipa shvati kako im je najbolje napustiti grad i otići u neko 'manje naseljeno selo'. Tamo ubrzo dođu do saznanja kako su na virus imuni jedino hrvatski Srbi i kako je epidemija namjerno uzrokovana kako bi određene sile došle u posjed izvora najčišće vode na svijetu…

Dočekali smo i taj dan! Hrvatska je konačno uhvatila 'zombi vlak' koji već desetljećima putuje kino tračnicama izgrađenim još tamo koncem 60-ih od strane neprežaljenog horor maestra Georgea A. Romera.

Premda su žanrovski oduvijek bili vezani uz filmove strave i užasa iliti kraće rečeno, horora, zombi filmovi su često (počevši od Romerove ''Noći živih mrtvaca'' (1968)) služili i kao savršena metafora na brojna društvena previranja. Kod Romera je to bila direktna referenca na rat u Vijetnamu i rasizam, a kod Predraga Ličine je to pak refleksija društva u kojem živimo još od, pa recimo 40-ih.  

Naravno, u ovom slučaju je fokus prvenstveno na samoj priči pošto posve solidnom budžetu unatoč (govorka se o budžetu od nekih cca 3 milijuna kuna) element strave kod Ličininih 'kompjuteriziranih' zombija gadno kaska za sličnim žanrovskim ostvarenjima.

No, iskreno rečeno, to i nije neki veliki gubitak. Dapače, s ovakvim efektima (spomenut ću pritom i orbitalnu stanicu), film je još i bliži onoj prikladnoj trash estetici. Sve se dakle vrti oko opako ispaljene satirične priče, zajebancije i dijaloga koji će zatucanim pobornicima ustaša i četnika dići obrve u zrak i tlak u žilama.

Teško je izdvojiti tek neke od bezbrojnih sočnih trenutaka i replika, no mogu vam otvoreno reći kako se publika u dvorani nerijetko grohotom nasmijala. Ličina (inače najpoznatiji po radu na videospotovima kao i uspješnom kratkometražnom filmu ''Teleport Zovko'') je u jednom od friško danih intervjua izjavio kako baš i ne prati domaća dnevna društevno politička zbivanja, no, ruku na srce, novih podataka mu niti ne treba suviše uzevši u obzir balkanski mentalitete koji je nepromijenjen na ovim prostorima.

Bila ovo 1941., 1991., 2019. ili bliska budućnost, i dalje će se najviše žući prosipati oko pizdarija kao što su nacionalnosti, religija ili homofobija, a ne oko broja gladnih, iseljenih ili broja izvora vode potiho rasprodanih u višedesetljetne koncesije. 

Na globalnoj razini, Ličina će se ovoj priči pozabaviti i aktivističkim skupinama koje uglavnom laprdaju u prazno (ovdje je takva uloga dopala khmm, Severinu), najmoćnijim velesilama koje potežu sve konce kao razigrana djeca (ovdje iz orbitalne stanice) i koje se ne libe upotrijebiti silu (tu svakako moram spomenuti urnebesnog Sergeja Trifunovića kao američkog generala Assa koji jedva čeka lansirati tzv. humanu bombu) kako bi došli do svojih interesa.  

Dakako, pojedince će najviše 'žuljati' činjenica kako nas od epidemije mogu spasiti samo srpska krv pomiješana s rakijom iliti serum prikladno nazvan Serbum premda će im Ličina kontrirati činjenicama da ti isti 'rvati' koji se busaju u prsa i uzvikuju slogane poput ZDS ili 'evo zore, evo dana' (ovdje duhovito preoblikovane u Hrvojkin 'Zora puca, bit će dana') uglavnom slušaju cajke, a s nečije strane vuku i srpsko podrijetlo. Tu na scenu stupa odlični Dado Ćosić koji savršeno dočarava arhetip ultradesnog imbecila koji u konačnici dolazi do strašnog otkrivenja (spoiler alert) da mu je majka oduvijek bila sumnjiva.

Ne treba posebno ni naglašavati da je Krešimir Mikić pružio još jednu zapaženu rolu, kako su najviše smijeha uz spomenutog Ćosića izazvali bračni par Drakula (tumači ih Dušan Bućan i Marina Redžepović) i Hristina Popović kao superheroina ovisna o heroinu (a i drugim drogama koje joj dođu pod ruku), odnosno da je Tihana Lazović odradila jednu upečatljivu cold bitch rolu negativke sa snovima o velikoj….nuop, neću vam reći.

Ipak, da ne duljim, reći ću kako je ovo jedna poprilično zabavna zombi komedija s brojnim jasnim i ponekim 'upakiranim' metaforama koja možda ne može parirati sličnim žanrovskim ostvarenjima poput Wirkolinih ''Dead Snow'' nastavaka, ali svakako donosi nužnu dozu humora od kakve je domaća produkcija veće duže vrijeme cijepljena.

OCJENA: 3.5/5