Eh da je ostala ona momčad na okupu, misao je koja kroz ovo teško jutro prolazi kroz glavu većine Zadrovih navijača. 7 tisuća njih, jučer je skoro do vrha napunilo Krešin dom nadajući se da je nakon pet dugih godina napokon došao trenutak gdje će slavljem protiv mrskog rivala plasirati se u finale prvenstva Hrvatske.

Nažalost, dogodilo se ono što se više manje ponavlja godinama. Cibona je jednostavno kroz ovu polufinalnu seriju ponovo bila bolja momčad. Iako ne primaju plaću mjesecima i igraju veći dio lige preko one stvari, jučer su Tomas i Žorić jako željeli tu pobjedu. 

Sjajna atmosfera dodatno je napalila igrače Cibone, koji se redovito dodali bi, bolje snalaze u takvim uvjetima nego kući pred kojih 200 gledatelja. Zašto, jer najbolji igraju najbolje kada je najpotrebnije. Simple as that. 

Što se onda dogodilo sa Zadrom. Teško je dati jednostavan odgovor na to pitanje. Plaće su koliko znamo redovite, klub se dolaskom nove garniture ljudi stabilizirao i podigao na jednu malu ali ipak značajnu stepenicu više. Željeli su i naši igrači tu pobjedu, siguran sam više nego navedeni dvojac. 

Spona igrača i navijača ove sezone bila je ponovo fantastična. Jedni drugima čuvali su leđa kako na terenu tako i na tribinama. Košarka se ponovo na velika vrata vratila u grad i Zadar je redovito na svojim utakmicama regionalne ABA lige imao jednu od najvećih posjeta.

Osobni dojam pisca ovih redaka, je da je Zadru falilo malo više igračke kvalitete koju je što je najteže, u jednom dijelu sezone već  posjedovao. Zadar s Bosticem i Prestonom na čelu, mogao je igrački parirati ovoj Žorićevoj i Tomasovoj Ciboni. Zašto nije, tema je koja će nažalost ostati misterija. Bostica se možda nije moglo spriječiti u odlasku i dovela se dostojna zamjena, ali odlaskom Prestona Knowlesa klub je "pucao sebi u nogu." 

"This time next year we'll be champions"

Otišao je još jedan ljubimac publike, igrač silne energije i vođa. Karakter. 

Šteta. Ne sumnjamo u najbolje namjere vodećih ljudi kluba, razumijemo da je odgovorno  postupanje s financijama nešto što do sada nismo imali priliku gledati, ali navijači, igrači i stručni stožer zaslužili su nakon svega što su prošli skupa ove sezone, taj zadnji zajednički pokušaj. Finalni pokušaj za ostvarenjem dječačkog sna i osvajanje nove titule. 

No, što je tu je. Ako je itko naučio primati ovakve šamare u svijetu sporta od najvećeg rivala, onda su to navijači KK Zadar. Tjedan ili dva bit će neki čudan osjećaj u trbuhu, izbjegavat će se listanje pojedinog zagrebačkog dnevnog tiska. Srećom, lipanj je već pred vratima, sitna zarada od apartmana i guštanje u našem najljepšem gradu ("ko vo more platiti") brzo će zacijeliti i ove rane.

Život ide dalje. Već period prije samog blagdana Velike Gospe, donijet će na Kalelargi neka nova košarkaška šuškanja, neka nova očekivanja. Dolazi li ovaj igrač ili onaj, imamo ili nemamo trenera. Nismo više ili smo ponovo u blokadi. 

To je Zadar. Poseban. Nikada ravnodušan i uvijek kad je košarka u pitanju posebno emotivan. Doći će i naših pet minuta koje će nadoknaditi sve ove patnje. Hoće, mora kad tad.

Do tada, hvala vam na svim lijepim uspomenama iz ove sezone. Sljedeće sezone mrvicu pametnije....