Životni ritam kroji neki svoj nepredvidljivi raspored i najboljoj namjeri unatoč, Marasovićev ''Comic Sans'' opet nisam stigao pogledati. Srećom, baš uoči predsjedničkih izbora u Rusiji, među kino novitetima se ovaj tjedan prigodno pojavila i izuzetno hvaljena politička satira ''The Death of Stalin'' pa ne bi stoga bilo loše reći koju riječ-dvije o filmu koji je po svojem prikazivanju podigao veliku prašinu u većini zemalja bivšeg SSSR-a.

Nema što, proslavljeni autor višestruko nagrađivanih političkih TV satira ''Veep'' i ''The Thick Of It'', Armando Iannucci, je prebacio svoje oštre bodlje iz svijeta američke i britanske politike u 'majku' Rusiju i bocnuo ih tamo gdje najviše boli.

Kako je i sam naglasio, Hitler je u očima svijeta (uključujući Austriju i Njemačku) ostao zapamćen kao inkarnacija zla i teško ćete njegove slike ili biste ugledati po sobama ili halama njemačkih hotela, no Staljin je prošao 'lišo'. 

Čovjek ili točnije rečeno monstrum, bio je odgovoran za smrt nekoliko milijuna (točan broj se niti dan danas ne zna) svojih tzv. neprijatelja, a barem 60 milijuna građana je na vlastitoj koži osjetilo kojekakve oblike represije. No svemu tome unatoč, njegovi kipovi i slike još se uvijek mogu pronaći u gotovo svakom kutku moderne Rusije i za mnoge živuće stanovnike on je bio i ostao herojem. Eh, što reći na to?

Putin možda nije novi Staljin, ali to ne znači kako njegove metode nisu slične. Zastrašivanje, egzekucija, zatvorske kazne i još hrpa stvari za koje jesmo ili nismo čuli, čine Rusiju zemljom terora prekrivenu imaginarnim velom demokracije, ali nisu oni jedini koji žive u zabludi.

The Death of Stalin (2017)

Režija: Armando Iannucci

Uloge: Steve Buscemi, Simon Russell Beale, Paddy Considine, Rupert Friend, Jason Isaacs, Michael Palin, Jeffrey Tambor, Andrea Riseborough, Adrian McLoughlin, Olga Kurylenko…

Žanr: Komedija

Trajanje: 107 min.

Turska, Sjeverna Koreja, S.A.D., Kina… svi oni manje-više prodaju svojim glasačima/kmetovima mu*a pod bubrege, a nismo niti mi sami daleko od svega toga.

Iannucci i ekipa nisu scenaristički (adaptacija istoimenog stripa Fabiena Nurya i Thierrya Robina) pretjerali s nizanjem komičnih situacija pošto su stvarne okolnosti same po sebi prelazile granice farse i apsurda, a divota ovog filma leži upravo u toj transformaciji iz terora u humor. Vođa provali neku neukusnu šalu i svi se grohotom nasmiju sve u strahu od 'odlaska u noć'.

Moskovski radio hitno treba zamjenskog dirigenta, a ovaj jadan se već oprašta od žene misleći kako su po njega došli zbog nekog drugog, njemu nejasnog razloga. Valjalo je pronaći savršen balans između ta dva nespojiva svijeta i Iannucci je još jednom pokazao i dokazao kako je neprikosnoveni kralj satire. Da bi sve to izgledalo perfektno, valjalo je okupiti savršen glumački ansambl, a upravo su glumci taj drugi faktor koji ovaj film uzdiže iz voda prosječnosti. 

Moskva, 1953. Tijekom žive orkestralne izvedbe Mozartovih dijela u eteru radija Moskva, u uredništvu iznenada zazvoni telefon. Slušalicu podigne direktor Andreyev (P. Considine) koji na svoje zaprepaštenje sazna kako je s druge strane telefonske linije ni manje ni više već njihov vođa Staljin (A. McLoughlin).

Staljin zatraži snimku koncerta, Andreyev odgovori kako neće biti problema, no čim spusti slušalicu shvati kako je u gadnom problemu pošto koncertnu izvedbu nisu snimali. Prije negoli orkestar i publika napuste dvoranu, Andreyev panično izleti iz uredništva zaustavljajući sve sudionike i govoreći im kako moraju sve ponoviti kako bi 'vođa' dobio identičnu snimku.

Pijanistica Yudina (O.Kurylenko) odbije sudjelovanje, ali se predomisli kad joj Andreyev ponudi pozamašni honorar. Nakon ponavljanja koncerta i snimanja istog, po ploču stignu pripadnici tajne službe i Yudina iskoristi priliku kako bi uz ploču Staljinu uputila osobnu poruku.

Kad nešto kasnije Staljin pronađe poruku, čitajući je, započne se histerično smijati uslijed čega doživi srčani udar. Nakon što ga pronađe sluškinja, u Staljinovoj sobi se brže-bolje okupe uži članovi kabineta, a Beria (S. Russell Beale) i Khrushchev (S. Buscemi) započnu bespoštednu trku oko nasljeđivanja 'trona'… 

Urnebesno i zastrašujuće! Te dvije riječi bi bile najkraći i najprecizniji opis ovog Iannuccievog filma koji je itekako uzburkao mnoge duhove. Naime, već po premijernom prikazivanju na međunarodnom filmskom festivalu u Torontu 2017., autoru i producentima filma počele su pristizati prosvjedne note iz Rusije, a prednjačilo je njihovo ministarstvo kulture koje ih prozvalo zbog (među ostalim) neprijateljskog tona, izvrtanja povijesti i povijesnih činjenica.

Sve je to u konačnici rezultiralo zabranom prikazivanja filma u ruskim kinima, a pojedinci koji su se oglušili o zabrani, vrlo brzo su dobili sudske tužbe. To je na kraju ispala i blaga kazna naspram smrtnoj koju bi zasigurno dobili u vrijeme vladavine ovog još uvijek od mnogih voljenog (očigledno) diktatora. Rusiji su se u bojkotu ubrzo pridružile i njezine bivše države članice Kirgistan i Azerbajdžan i svima je postalo kristalno jasno kako stare rane i ljubav ka brkatom diktatoru nisu nestale.

U svim tim bizarnim situacijama briljiraju upravo glumci (prednjače izvanredni Simon Russell Beale i Steve Buscemi) i već s prvim kadrovima ostanete zatečeni vlastitom reakcijom smijanja na stvari koje bi vas u biti trebale prestraviti. Svoj mali, ali slatki obol su kroz efikasne epizode pružili i neprepoznatljivi Jason Isaac kao general Zhukov, odnosno, Rupert Friend kao Staljinov nepredvidljivi sin alkoholičar Vasily, a valja svakako spomenuti i 'pajtonovca' Michaela Palina u efektno komičnoj roli Molotova.

Kriju se tu još nebrojeni komični biseri i ne bi valjalo kad bi nastavio s nabrajanjem istih,   stoga bi bilo najbolje da sad prestanem te vas uputim ka kinu gdje ćete se sigurno dobro nasmijati. Ukoliko ste nekim slučajem ipak naklonjeniji tipičnom američkom 'toliet' humoru, izbjegnite ovaj film jer ćete u protivnom pronaći malo toga što će vas nasmijati. P.s. jeste li znali da je i Staljin poput jednog diktatora s ovih prostora (mislim da ga ne trebam imenovati) uživao u svim blagodatima sedme umjetnosti? Hmmm…

OCJENA: 4.5/5