Zabranjene ljubavi, seksualno i psihofizičko buđenje, samo su neki od fragmenata koji krase ovotjedne oskarovske kandidate.

Oba naslova pršte emocijama i talentom, no je li realno očekivati kako će ovakvi, uvjetno rečeno 'mali' filmovi pomrsiti planove favoriziranim naslovima kao što su ''Three Billboards Outside Ebbing, Missouri'' ili ''The Shape of Water''?

Poučen iskustvom prošlogodišnje dodjele, ovaj put ću biti oprezniji u prognozama i reći kako je sve moguće. No, prije negoli vas udavim s analizama, započnimo mi ipak našu priču s redateljskim debijem proslavljene 'indie' glumice Grete Gerwig, ''Lady Bird''.

Christine McPherson (S. Ronan) je maturantica u katoličkoj školi u Sacramentu. Buntovna duha, ona želi da je svi oslovljavaju imenom 'Lady Bird' (op.a. bubamara), sanjari o odlasku iz 'dosadnog' Sacramenta na studij u New York i tvrdoglavo odbija prihvatiti činjenicu kako joj je otac (T.Letts) pred otkazom, odnosno, kako joj majka (L.Metcalf) mora raditi dvije smjene kao medicinska sestra kako bi prehranila obitelj koju još čine njezin usvojeni brat i njegova djevojka.

Lady Bird (2017)

Režija: Greta Gerwig

Uloge: Saoirse Ronan, Laurie Metcalf, Tracy Letts, Lucas Hedges, Timothée Chalamet, Beanie Feldstein, Lois Smith, Stephen Henderson, Odeya Rush…

Žanr: Komedija, drama

Trajanje: 93 min.

Lady Bird najviše vremena provodi s najboljom prijateljicom Julie (B.Feldstein) s kojom se iz dosade jednog dana upiše u dramsku sekciju. Tamo upozna povučenog Dannya (L.Hedges) s kojim ubrzo započne vezu…

Što nam je to Greta Gerwig (''Greenberg'', ''Frances Ha'', ''20th Century Women''…) ponudila novog u još samo jednoj priči o odrastanju, a da već do sad to nismo dobro prožvakali, sažvakali i prerasli? Prve riječi koja mi padaju na pamet su 'jednostavnost' i 'iskrenost' jer, ruku na srce, malo tko od nas se može pohvaliti drugačijim putem odrastanja. Generacijsko nerazumijevanje, bunt spram društvu i dosadnom okruženju i sanjarenje o bijegu u neki veći i zanimljiviji grad. Naravno, tu se još proteže i neizbježna priča o prvim ljubavima, gubitku nevinosti i sazrijevanju, no kako sam već rekao, to smo sve već puno puta vidjeli.

Zašto je onda ovaj film isplivao iz gomile sličnih i skupio tako pozitivne kritike? Prvenstveno, Greta Gerwig se kroz puste izjave i intervjue možda i ogradila od teorija kako je ''Lady Bird'' u biti autobigrafska priča, no posve je vidljivo kako se mnoštvo činjenica viđenih u filmu poklapa s njezinim osobnim životnim putem i kako naslovni lik nije tek puki alter ego.  

Jednostavni dijalozi, apsurdno komične situacije, odnos s roditeljima (otac je podržava u ostvarenju njezinih snova dok je majka oprezna i naizgled stroga) i žudnja za nekim višim ciljem u životu, čine ovu priču univerzalnom, dopadljivom i pitkom. Ne čudi stoga kako su se mnogi (posebice pripadnice ženskog spola) mogli prepoznati u ovakvoj štoriji i usporediti je s osobnim putem ka sazrijevanju, a Greta nikad nije stvarala pretenzije uzdizanja ovako jednostavne priče izvan okvira realnosti. 

Drugi razlog uspjeha filma su odlična Saoirse Ronan, odnosno, Laurie Metcalf (starija publika je pamti po ulozi Jackie iz popularne TV serije ''Roseanne'' dok je mlađi znaju po ulozi majke Sheldona Coopera u ultrapopularnoj TV seriji ''The Big Bang Theory'') kao njezina brutalno realna majka koja čini sve što bi i prava majka činila.

Eh da, kad već spominjem glumačku postavu, valja istaknuti kako se u filmu pojavljuju i mladi glumci Lucas Hedges i Timothée Chalamet koji se ove godine nalaze u natjecateljskom programu i sa spomenutim ''Three Billboards Outside Ebbing, Missouri'' odnosno, ''Call Me by Your Name''. Nema što, dečki za sad biraju odlične projekte.

Uglavnom, kad bih povlačio određene paralele sa sličnim filmovima, onda bih se usudio reći kako je ''Lady Bird'' svojevrsni ženski pandan ''Boyhoodu'', no za koju nijansu ipak manje impresivan film. To ga naravno ne čini manje vrijednim niti bi ga trebali propustiti. Nagrade na Oskarima? Možda… i to s velikim M.  

OCJENA: 4/5

Drugi ovotjedni kandidat pak još dublje naginje u prošlost i nostalgiju, poigrava se s čulima i seksualnošću i pokazuje kako u biti nekog (citiram) 'nikad ne prestaješ voljeti, već naučiš živjeti bez njega'.

Ljeto je 1983. Sedamnaestogodišnji Elio (T.Chalamet) dane provodi sa svojim roditeljima dosađujući se na obiteljskom imanju na sjeveru Italije. Eliov otac, profesor arheologije (M.Stuhlbarg) u goste pozove apsolventa Olivera (A. Hammer) kako bi mu pomogao u akademskom radu. Elio ubrzo primijeti kako s Oliverom nema baš određenih zajedničkih interesa i proglasi ga arogantnim, no domaćinski mu ipak ponudi svoje društvo u razgledavanju obližnjeg gradića i ostalih znamenitosti. 

Premda dijele zajedničku kupaonicu i povremeno se odvezu biciklima do grada, Elio ljetne dane ipak provodi čitajući knjige i družeći se sa svojom djevojkom Marziom (E.Garrel). Kako vrijeme odmiče, Elio i Oliver se počnu družiti sve češće i između njih dvoje se stvori gotovo magnetska privlačnost…

''Kad najmanje očekuješ, priroda vješto pronađe našu najslabiju točku.'' – kazuje otac Eliju među ostalim zrncima mudrosti u izuzetnom monologu pred sam kraj filma, a da ovo nije tek još samo jedna ljubavna gay priča, postaje vam jasno jako brzo. Guadagnino u startu nije prihvatio ponudu za režiranjem filma pravdajući se prekrcanim rasporedom, no pristao je producentima biti određena vrsta skauta za lokacije po rodnoj mu Italiji.

Call Me by Your Name (2017)

Režija: Luca Guadagnino

Uloge: Timothée Chalamet, Armie Hammer, Michael Stuhlbarg, Amira Casar, Esther Garrel, Victoire Du Bois…

Žanr: Drama, romantika

Trajanje: 132 min.

Kasnije se predomislio i predložio kako bi želio korežirati film zajedno sa scenaristom i proslavljenim redateljem Jamesom Ivoryem, no producenti nisu bili osobito oduševljeni takvom idejom pa je na kraju ostao sam 'vitlati' redateljskom palicom.

Guadagnina je priča (op.a. producenti su otkupili prava na adaptaciju istoimene knjige Andréa Acimana prije negoli je uopće i objavljena) privukla prvenstveno zbog gotovo opipljive melankoličnosti za izgubljenim stvarima, vremenom,ljudima i odrastanju. Smatrao je kako je uz riječi bitno i ono što proizlazi iz duše.

Ovo je njegova posveta očevima (kako vlastitom, tako i onima filmskim) i da, mogu priznati kako sam se gledajući ovaj film prisjetio Rohmerove obiteljske 'ljetne' drame ''Pauline at the Beach'', a u podsvijesti je bio prisutan i Viscontiev ''Death in Venice''. Guadagnino nas je filmskim vremeplovom odvezao u 1983. i svakim kadrom nam probire vlastita sjećanja iz tih, drugačijih, manje stresnih vremena. 

Ljubav ne dolazi najavljeno, ne bira sudionike i nerijetko ostavlja ožiljke. Ovdje je 'Kupidova strelica' u srce pogodila mladog Elia koji preplavljen osjećajima zbunjenosti i pritajene čežnje konačno otkriva pravog sebe. Osobno smatram kako je ovo predivno snimljen film s upečatljivom ulogom mladog Timothéea Chalameta (zaslužena nominacija), a svakako valja spomenuti i sveprisutnog Michaela Stuhlbarga koji nam je pružio dirljivu i nezaboravnu ulogu oca.

Mane filma? Spori ritam (doduše, adekvatno ljetni i tromi) koji nerijetko ubije interes za gledanjem i možda ipak malčice predugo trajanje. Oskari? Sve je moguće.   

OCJENA: 4/5