Kako nam se ova godina polako bliži svojem kraju, prije negoli zgotovim onu famoznu TOP listu najboljih filmova koje smo/sam imali prilike pogledati (uglavnom u kinima), ostavio sam prostor i za (još) jedan neobičan film kojeg ćete ili mrziti ili će vas osvojiti, ali nikako neće ostaviti ravnodušnima.

Thelma (E. Harboe) je mlada djevojka koja je upravo upisala studij biologije u Oslu. S obzirom na dotadašnji strogi katolički život pod patronatom strogog i dominantnog oca Tronda (H. Rafaelsen), Thelma se sramežljivo nastoji adaptirati među ostale kolege studente.

Thelma (2017)

Režija: Joachim Trier

Uloge: Eili Harboe, Kaya Wilkins, Henrik Rafaelsen, Ellen Dorrit Petersen, Grethe Eltervåg, Marte Magnusdotter Solem, Anders Mossling, Vanessa Borgli…

Žanr: Drama, triler, misterij, horor

Trajanje: 116 min.

Prilikom prvog susreta u knjižnici s djevojkom Anjom (K.Wilkins), Thelma doživi napadaj nalik epileptičnom. Skrivajući taj događaj od svojih roditelja, Thelma ode na liječničke preglede gdje sazna kako je kao mala doživjela živčani slom.

Ubrzo se sprijatelji s Anjom i obostrana privlačnost među djevojkama počne rasti sve brže što kod Thelme izazove nove neobjašnjive napadaje i misteriozne događaje…

Već s maestralno snimljenom i osmišljenom uvodnom scenom, Joachim Trier (''Oslo, August 31st'', ''Louder Than Bombs'', ''Reprise''..) nam u glavu usađuje osjećaj uznemirenosti, a kako se klupko misterija polako odmotava, napetost i nelagoda rapidno rastu.

Ne, nije ovo film za uz gricule i opuštanje. Ovo je film koji se poigrava s vašom glavom, koji ima štošta za reći, kojeg niti uz tešku muku nećete moći negdje žanrovski svrstati, ali je također i film koji nikako ne možete niti ne želite prestati gledati.

Trier se s lakoćom poigrava s žanrovima, nerijetko u maniri jednog Hitchcocka (prizor s pticama koje se mahnito zabijaju u prozor) ili De Palme (šifra.''Carrie'') skreće u vode klasičnog horora i napetosti, dok s druge pak strane u dramskim elementima neodoljivo podsjeća na Bergmana.

Sve su to dakako redateljski velikani i nekog mladog redatelja uspoređivati s dotičnima ravno je svetogrđu, no vjerujte mi, Joachim Trier itekako posjeduje kvalitetu i znanje koje ga sa svakim novim filmom sve više izdvaja iz gomile i promeće u jednog od ponajboljih autora današnjice.

Film je ovo koji progovara o seksualnom i duhovnom buđenju (izvanredno odglumljena rola Eili Harboe), oslobađanju okova represije i strogog odgoja. Film koji briše granice sna i jave i ne mari za pravila igre. Interesantno je što smo nešto slično ove godine imali prilike gledati i u grafički eksplicitnom ali podjednako upečatljivom i pamtljivom psihološkom horor trileru ''Raw'' debitantice Julie Ducournau.

Dakako, Trier nas kroz ovu neobičnu priču vodi na sebi svojstven hipnotički način i njegov stil neće biti po svačijem guštu, no siguran sam kako fanovi kvalitetnog 'arthouse' filma neće zažaliti ukoliko ga pogledaju. Definitivno jedan od onih filmova koji zaslužuje svoje mjesto na listi najboljih ostvarenja godine.