Palo mi na pamet prije par tjedana generaciji pokloniti miks (nazovimo ga “Rio”) i nikako odlipiti dalje od prve stvari. Ono, George Michael “Freedom ‘90” i onda… WTF. Zapelo.

Nemoguće sve složiti u uru, max dvije. Svega je tu bilo, ali baš svega. Odmaknem se i kažem “Pusti, preveliko je to, preduboko i predugo, svega je tu bilo…”

Večeras sjedimo i gledamo na Channel 4 biografski film “Freedom” (George Michael o - Georgeu Michaelu), u kojem kroz prikaz razvoja karijere i komentara ljudi koji su s njim doživjeli neke od najvećih diskografskih trenutaka, kao narator govori sam George Michael, no onako “iz pozadine”.

Iza kamera govori o sebi, govori o svojoj intimnoj priči kroz sve te trenutke, vrijeme tinejdžerskog uspona, životu na vrhu glazbene industrije, osobnim strahovima i gubicima, borbi sa Sony-em…

Unatoč backgroundu osvaja i AMA kao Soul&R’nB nagrade za album i najboljeg izvođača (bijeli gay potomak imigranata koji dolazi iz Velike Britanije!), nema s kim ne surađuje, nižu se velike pjesme i iza svake stoji njegova priča.

Liam Gallagher kaže: “Modern time Elvis!” Dirljiv, osoban i biografski, film nas stalno prenosi iz naše stvarnosti, nas koji smo guštali te pjesme, u njegovu, koja je duboko u tim pjesmama. Soundtrack koji je utkan u mnoge živote, a opet intiman, duboko osoban.

Baš kad mi je došla ideja za mix, “Freedom ‘90” mi je vratilo tu godinu, sve je oživjelo na trenutak, ta pozitiva, mladenački zanos. Fuck! Mladi, otvoreni, puni zanosa, svi dobre volje, solidarni, nikad ispod 20 ljudi u pokretu, zaneseni glazbom, država nam postaje samostalna, ono – svijet na uzici!

I kroz sve to vrijeme, nova glazba, filmovi, odijevanje, ratu i sranjima unatoč - velike stvari su uvijek nalazile put do nas. Dogodio se i Grunge, G-Funk i Gangsta Rap, House, Electro… a George Michael je stalno nalazio načine da sve to nadmaši glazbom i ono važnije - pjesmama.

Svaka pjesma je nosila poruku koja je uvijek nalazila načina da nam kaže nešto novo ili uobliči nešto što već znamo i osjećamo, jer sami nismo imali prave riječi. Kakvo putovanje!

Na kraju je upitan kako bi volio ostati upamćen. Bio je jednostavan, točan i iskren. “Želim biti upamćen kao veliki songwriter, koji je imao touch of glamour, jedan od posljednjih velikih jer ovo što danas mlađi rade i gdje sve to vodi je jako raspršeno.” Da.

Ne bi ja bio ja da se odmah nisam sjetio Dnevnika HRT-a koji je u vijest o smrti, kao biografsku značajku glatko uglavio “…život prožet drogom, alkoholom i homoseksualizmom.” FLJAS! Ono, fakin Homeini-Taliban-Mugabe TV !

Sad kad odvrtim, tako je zapravo završila i svaka iluzija iz memorije o pjesmi “Freedom ‘90.” u “Riu”, di Fuki pleše, Sanja još ni ne sanja Dizela, svi mladi galopiraju u slobodu i život bez uskogrudnosti i ograničenja, gdje će biti potican i slavljen svačiji razvoj, svi dobrodošli i izravno uključeni u tu rijeku koja nosi u visine. Sigurno ne ovaj fail koji se danas odvija, fail o kojem ionako, baš kao i svi, pizdim svaki dan.

Za extra, nakon filma su pustili njegov koncert “Live In London” (zadnja velika produkcija), svira “Amazing” i iden guštati stereo da ne krenem pizditi opet.

Kakav as!

MOSA BAVLJU !

P.S. Film “Freedom” bi HRT trebao pustiti jednu večer umjesto Dnevnika. Kao ispriku. Ne njemu, on je bio i otišao znajući tko je i koliki je, nego Nama. Nama koji smo sanjali i koji sanjamo još uvijek.

“All we have to do now

Is take these lies and make them true somehow

All we have to see

Is that I don’t belong to you

And you don’t belong to me yeah yeah”