Zaboli me duša kad pogledam neki izuzetno dirljiv, pametan i značajan film, a znam kako ovaj grad i dalje nema prostor koji će njega i slične mu prikazati široj publici. Hoće li i kad će naši 'gradski oci' dozvoliti povratak filmske kulture u grad kojem to očajnički treba? Volimo si (s opravdanjem?!) djeliti kojekakve epitete i titule, al' se isto tako i trebamo zarumeniti od srama kad pričamo o kulturi.

Osobno znam veliki broj ljudi koji vapi za nekim kulturnim centrom, kinotekom, ma nazovite kako god to želite prostorom u kojem će se vrtiti projekcije onih malih, nekomercijalnih filmova, klasika i sve sile sedme umjetnosti, no.... priča je to koja traje već godinama. Oni koji odlučuju će odmahnuti rukom i reći kako već imamo kino. Khm, pa draga gospodo, imaju ga 'oni, a ne mi, ne grad. 

Zar vas u svom tom hvalisanju ne smeta činjenica kako uz one najveće i neki mnogo manji gradovi imaju takve ustanove? Zar vas ne smeta što opća kultura umire u glavama mladih ljudi? Rekli bi mnogi kako to nije istina, kako se neprestano nešto događa. Osobno ću se složiti da u našem gradu postoje povremeni pokušaji oživljavanja, kontriranja odgovornim institucijama i čistog revolta pojedinaca. Kvragu, pa jedan takav je upravo u tijeku. No nama treba stalno rješenje, a ne vječne borbe s vjetrenjačama.

Žao mi je što sam u ovom osvrtu počeo politizirati i upirati prste, al' frustracije se skupljaju već godinama i jednostavno traže svoj put van. Što me potaklo da galamim i laprdam o navedenim stvarima? Film, naravno, a što bi drugo? Sinoć sam umjesto odlaska u 'naše' kino i bacanja para na skupe kokice, gazirano piće i odabira manjeg zla u jalovoj ponudi bezumnih budalaština, pogledao film koji me je duboko dirnuo i ražalostio. Film koji bi trebali pogledati svi. Svi oni koji smatraju da imaju dušu. Višestruko nagrađivani i hvaljeni animirani film ''Ma vie de Courgette'' iliti ''Moj život kao Tikvica''.

Ma vie de Courgette (2016)

Režija: Claude Barras

Glasovi: Gaspard Schlatter, Sixtine Murat, Paulin Jaccoud, Michel Vuillermoz, Raul Ribera, Lou Wick...

Žanr: Animirani, drama, komedija

Trajanje: 66 min.

Icare/Courgette (G. Schlatter) je devetogodišnji dječak koji živi samotnim životom sa svojom majkom alkoholičarkom. Dane provodi crtajući zatvoren u svojoj sobici u potkrovlju i kroz igru pokušava održati iluziju normalnog života.

Nakon što mu majka u bizarnoj nesreći izgubi život, Courgette završi u sirotištu gdje upozna djecu koja djele istu sudbinu. Ostavljena, zanemarena, a neka čak i zlostavljana, djeca stvore čvrstu vezu i prijateljstvo s kojim se uspiju oduprijeti svim neugodnim vanjskim utjecajima...

Kako ste i sami mogli uočiti, ovo nije crtić kojeg ćete prikazati ili pogledati s najmlađima. Crtić koji nije puka, nedužna kino zabava zbog koje će vas djeca nakon gledanja odvući u prvi trgovinski lanac kako biste im kupili igračke ili majice na likove koje su upravo pogledali. Ovo nije digitalna, hladna manipulirajuća igra izbijanja novčanica iz džepova roditelja naivnih i krupnim okicama zavedenih mališana. 

Likovi ovog crtića su iskusili najveću bol koje dijete može iskusiti, odbačenost. Oni će nadići fizičku bol i traume koje su im nanešene, ali ne mogu i ne znaju se boriti protiv odbačenosti. No, mališani ove priče se nisu predali, sve njihove duboko zakopane tajne polako izbijaju na površinu i polako shvaćaju kako su jedni drugima obitelj za kojom žude. U sirotištu su te male duše stvorile jednu snažnu, neraskidivu sponu zajedništva i pripadanja jednoj velikoj, sretnoj obitelji.   

Ovakav oblik animacije (op.a. stop animacija) možda ne djeluje blještavo atraktivan, u pozadini se ne vrte ultrapopularni glazbeni brojevi i glasove likovima nisu posudila zvučna holivudska imena, al' ovaj švicarsko-francuski crtić proslavljenog animatora Claudea Barrasa obiluje toplinom, emocijama i snagom zbog koje se mnogi enormno skuplji i razvikaniji mogu postiđeno 'pokriti ušima'. Snaga ovog crtića i njegove animacije krije su u briljantnoj priči koja te tjera na smijeh i plač, ali nikako u depru. 

Priča (scenarij je nastao po knjizi Gillesa Parisa ''Autobiographie d'une Courgette'' ) koja unatoč nekim iznimno ružnim stvarima pršti optimizmom i nadom, priča koju MORATE pogledati. A upravo s tim MORATE, vraćamo se početak ovog teksta. Mnogi (ali ne i naši sugrađani) su ga (kao i brojne druge, jednako značajne naslove) već imali ili imaju prilike pogledati kroz brojne festivale i khmmm... kulturne ustanove i ja vas stoga na kraju pitam:

- Je li i ovaj grad napokon zaslužio tako što?