Nekidan čitam da je NASA pronašla nebeska tijela s idealnim uvjetima za nastanak života. Mjeseci imenom Enkelada i Europa navodno posjeduju kemijske sastave koji bi omogućili nekakav hranidbeni lanac, odnosno uvjete za nastanak života.

Za razliku od većine ljudi koji su ovu vijest dočekali s mišlju da im ona neće platiti režije ili pomoći izgurati mjesec, ja sam se ovoj vijesti obradovao. Neću sad o onim klasičnim šalama poput pošto putovnica, mene zanima što bi život na drugim planetima značio za život na Zemlji.

Život na Zemlji je u okvirima vremena poprilično mlad, što se i vidi po najdominantnijoj vrsti koja ju nastanjuje. Ljudi su evolucijski nastali prije nekih stotinjak plus tisuća godina, i sad su na ulazu u adolescenciju. Kao kod pojedinca, tako i kod vrste  postoje neka grupna  obilježja. Nikada u povijesti ljudske vrste toliko budala nije držalo neki oblik vlasti kao što je slučaj danas.

Mislite na Hrvatsku? Razmislite opet. SAD maše oružjem kao redneck na sajmu lovačke opreme, Erdogan mijenja ustav da bi mogao raditi što ga volja, Putin je Putin, Dragi vođa Kim neuspješno pokušava lansirati nuklearne projektile, Kina pokušava smiriti stvari. To što Kina želi smiriti stvari je paradoksalno jedini glas razuma (možda zato što joj sadašnje stanje odgovara). Jasno je, svijet je nervozan, razdražljiv, sklon oscilacijama.

Uglavnom, Čovjek na našem planetu je priglupi mulac koji je sklon svakom problemu pristupiti silom, onda se kreveljiti kad ne ide. Kroz neko vrijeme će malo usporiti, pokušati razmisliti, racionalizirati, razgovarati. U ovom trenutku Čovjek smatra da je veći problem prišt na čelu nego kuća koja mu se urušava.

Odnos našeg mulca prema mjestu u (na) kojem živi je takav da ga nije uopće briga, baca omot od žvaka na pod čim ih otvori, bacit će i žvaku, plastičnu bocu, frižider... Nije bitno, samo troši i ne razmišlja, misli da je najpametniji. Ljudi kao vrsta su bahati, drže u rukama sredstva koja praktički mogu okončati vlastito postojanje, ali i postojanje svega što živi na planetu.

U ovom trenutku toliko nerazumnih ljudi upravlja  toliko razornom silom da je briga obaveza, a ne opcija, zaigrani adolescent na zadnjem kotaču  motora.  Društva funkcioniraju na modelima koji su neodrživi, u godinu dana potrošimo nešto što nastaje tisućama godina, uništavamo nepovratno nešto što se ne može proizvesti. Ali se ludo zabavljamo.

Što ako se stvarno ispostavi da na Enkaladi i Europi postoji život? Kakve nas promjene očekuju, kako će se to odraziti na nas? Prvo, takvo otkriće  neće platiti režije, ali mijenjat će način gledanja na neke bitne  stvari. Prvi  koji će morati malo modificirati svoj stav su religije.

Ekskluzivnost života više neće biti privilegija nas mulaca, našeg plavog dragulja. To povlači razna pitanja i otom-potom, ali do promjene globalne svijesti sigurno dolazi. Zatim se javlja misao o tome kako iskoristiti ovo novo saznanje za korist. Organizirala bi se nekakva misija koja košta više nego mir na našem planetu, ali spektakl je zajamčen.

Ekonomske poslijedice su veoma dalekosežne, novi resursi, nova zemlja za pokoriti, parcele za podijeliti. Hipotetsko otkriće života  bi u krajnjem slučaju znanstvenicima značilo ogromnu stvar, no našoj svakodnevnici ne pretjerano puno. Realno gledajući, našoj svakodnevnici više vrijedi odgovor na pitanje kako platiti režije.

Daleko više bi nam značilo i to da se prestane zveckati oružjem, ima još ljudi na ovom svijetu kojima se živi. Možda i na drugim planetima, ali za ovaj sam siguran. Nadam se samo da ovaj globalni adolescent neće napraviti previše gluposti i da se neće s „ćaćinim BMW-om“ spucati u rasvjetni stup.

Ako malo pogledate, a možda sam to samo ja, mogućnost nekakvog globalnog sukoba u ovom trenutku nije isključen. Nekakve sitne nacionalne strasti ponovno bujaju, divljaci s govornica čvrsto stišću šake, prijeti se žestokom terminologijom, dižu ograde, a ratni brodovi trube s pučine. Mulac je nervozan.  

Možda je to samo hir, nervoza, hvaljenje i ponos na tehnologiju koja uništava. Mulac ima novi mobitel. Europa i Enkelada, nadam se, nemaju taj problem, i baš poput izbjeglice se nadam da postoji normalan život na Europi (i Enkeladi isto). Normalan život trošenja hranidbenog lanca, gdje velika bakterija razgrađuje manju.

Kako platiti režije? Ima li života u svemiru? Svakome svoja pitanja. Možda se baš u ovom trenutku neka budala pita gdje je stavio šifre za pritisnuti onaj golemi crveni gumb, netko se pita zašto vam na tek dospjelom računu piše kamata. Vjerojatno je sve nekako povezano nekom kozmičkom silom. Nemam pojma, nemam pojma ni gdje sam krenuo s ovom poantom, ali kad čujem prvi tupi pucanj u daljini, bez zajebancije, pošto putovnica?