Kad mi je Ito da da poslušan cd od Lucia Dalla “Cambio”, iako katastrofalnog znanja talijanskog, pisma “Le rondini” (lastavice) me katapultirala u djetinjstvo, jutarnje buđenje u tišini koju su prekidale samo lastavice.

Čuješ lastavice prije nego otvoriš oči, znaš da je s njima stiglo lipo vrime, onda ositiš u sobi mirise s Pijace. Spavalo se otvorenog prozora, klima nije bilo, a moglo se u tišini spavati i rano probuditi, posebno nediljom (nediljom su se samo lastavice i kampaneli čuli, a btw tada kampaneli nisu nikom smetali), no mirisi su bili jaki. 

Toliko je “robe” dolazilo na Pijacu da su i pospani i gluvi i slipi znali koje je godišnje doba i čega je stađun.

Ja san ljude koji su prodavali zva “Moji” (to van i Luce more potvrditi, još uvik prodaje na štandu koji se onda zva banak), ka i sva dica kad nečemu daju ime tako san valjda i ja. Puno san ih zna i volia kad bi me mater poslala po nešto ili bi samo proša đir. 

Bilo je tu što viditi, ponuda bogata, mirisna, ljudi od svukuda. 

Ta pijaca je primala vagune robe iz cile bivše države, bilo je makedonskih paprika i čatruna, bosanskih sudžuka, srbijanskog voća i sireva, najbolje jagode su dolazile iz Slavonije, škija i sir iz Hercegovine, a iz Kotara i Bodula sve blago koje su mogli i znali uzgojiti, bilo je i tuka, pilića, jedva smo čekali da Bodulice donesu ćiake, sve je u zraku mirisalo na to voće i povrće, lipe s Pijace su mirisale toliko jako da si ih i na Kalelargi moga osititi.

Banane i ananase si moga viditi samo na banku od “Plodina” di je Luca radila a do nje je bia vrhunac jutra na Pijaci: ledeni “Maraskini” sokovi koje su neumorno mišali sokovnici obitelji Govorčin. Ponekad bi od ledene amarene dobia brain-freeze ali bi za minut tražia čašu (Jaffa) naranče. I svako dite je imalo za čašu i nikome nije smetalo što je oko tog banka zujalo masu pčela i osa. 

                                                               Foto: Ante Brkan

Tu su bila doslovno brda paprika, čatruna, pamidora, kumpira, miluna (noću bi gradski farabuti išli mazniti po čatrun za noćno kupanje na Bazenu a ko izvuče najmanju šibicu bi mora izvući čatrun ispod glave usnulog stražara koji bi spava/čuva to brdo čatruna), trišanja iz Skročinih i Debeljaka, breskvi iz Smilčića, armelina,maraški, mlika iz Crnoga i Škabrnje,…

A peškarija tek! Nema govora našega kraja koji tu nije bia zastupljen i ribe je bilo za svačiji džep a “Adrijine” konzerve bez kutije i tiska se moglo kupiti za manje šolde nego pakirane. Moga si se kod kina (“Pobjeda” R.I.P.) i Sv Petra i Andrije izvagati ili kod Gracijele kupiti višalice, prodavalo se toliko da su ugostitelji znali angažirati prijevoz karijolom. Nikad ka tada nisan gušta u voću i povrću i toj gunguli. 

Je, bile su tu i sezonske čerge sa drvenim čapljama, ćurlikalicama od terakote, rezbarijama i gipsanim odljevima vaza i pepeljara koje su Romi dovozili iz Rumunjske, no bilo je i stolarskih proizvoda za kućanstvo, alata, cvića, suhomesnatog, domaćeg vina i sadnog materijala, kapulica za kiseljenje, baka sa fuštanima i facolima.

A “Nova pijaca” ? Ta građevina u kojoj je bilo sve iz “Plodina” plus “Majburgeri” koji su nas, dicu, lansirali drito rame uz rame sa zapadnom dicom koja su imala McDonald’s ? Neprocjenjivo!

Ljudi koji su naplaćivali banak i oni koji su prali Pijacu su znali svih i svi su znali njih a fiskalizacija nije postojala ni u najcrnjim SF horrorima. A kad smo već kod horrora, kad bi izašli iz “Pobjede” na tu istu Pijacu, po mraku nikog nije bia strah ničeg a izvođenje kata nakon karate filmova je bia masovni ritual sve dice.

Bilo je i velikih mesnica, bila je butiga di se kvasac riza špagom na kojem su na krajevima bila dva vulgaris stara ključa, kupovala se i pašteta na vagu, koju su trgovkinje vadile iz velikog važa, mliko iz kesice Zadarske mljekare, suvi kolač i Kalimero, a nas dice je bilo MASU!

Danas ta ista Pijaca više ne izgleda kao ona sa Brkanovih slika i ne miriše kao tada. Na njoj su svi pamidori iz Kaštela, sve jagode iz Vrgorca, sve breskve iz Smilčića, sve je “domaće” iako je sve iste boje i veličine, svi listovi blitve istog oblika i dužine (baš ka i riba na peškariji), jedino na ananasima i bananama nema natpisa “domaće”.

                                                                 Foto: Ante Brkan

Ništa više na toj Pijaci nema mirisa a sve je 100% domaće, a iz sovjetskog Sputnika zaostalog u orbiti se vidi da je gotovo sve došlo iz istih izvora – veleprodaja/uvoz. Je, ima još uvik domaćih stvari ali danas već moraš imati “čovika” tj. osobu od povjerenja. Na pijaci više nema facola ni fuštana, nema više ni dice.

Ta promjena od onda do danas se odvijala na 3,40m zračne udaljenosti od Općine (ili “zgrade Poglavarstva, kako Vam drago) i sve ove godine izgleda da niko od njih nije ubra što in se pod prozorom događa. Ili ih nije bilo briga, ne znam. Sad su se svi nešto uzvrtili i umjesto sadržaja krenuli u “projekte”, “jedrilje koje buči/huči/zvuči”, “stupovlje” itd. ne hajući previše za dugu povijest mediteranske Pijace, skupljajući političke bodove i sve što danas ide uz to.

Ni slova ni riči što će i odakle tu dolaziti, kako tu vratiti sadržaj, kako vratiti dicu i život na Pijacu, kako ponovo potaknuti i privući proizvođače i uzgajivače, kako cijeli Zadar dovesti tu, pod svoje prozore. 

Ima tu još malo dice, malo Barančića/Duka, malo Mijića, prođe tu i tamo koji Skoblar i Kokić, zaleti se još poneko autom ili skuterom u Grad na Pijacu, Luca je još tu, isto ka i Luce u “Lukina” na kantunu (te dvi su “stupovlje” Pijace i vride više od bilo koje uprave “Tržnice”), šjor Šoletić…

Baš zbog njih triba na Pijacu vratiti seljake, ribare, kovače, kuvare a umisto trulog “Konzuma” u kojem su “Eva” konzerve osigurane alarmom i video nadzorom i koji je zna mliko prodavati po 7,89kn (!), pod krov vratiti domaće, male proizvođače i trgovce. 

Brkanovoj pijaci fale mirisi, boje i zvukovi, nisu joj oglavu jeftine kamene ploče i led rasvjeta. Sadržaj je uvik bia isti: svi i sve na Pijaci, za svih i za sve.